8372…

Tim Loveless: Srebrenica, Klovićevi dvori

Piše: Martina Domladovac

“Ali ne stavljaju krvnici poveze na oči svojih žrtava zato da bi olakšali njima, nego sebi”

Prošlo je točno dvadeset godina od masakra u Srebrenici kada je u razdoblju od 13. do 19. srpnja 1995. godine ubijeno više od 8 000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Najveći zločin na tlu Europe od Drugog svjetskog rata konačno je, nakon dugog procesa istraga i suđenja, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) proglasio genocidom. Tijekom dugačkog procesa istraga i ekshumacija svoj doprinos istraživanju dao je i Britanac Tim Loveless koji je radio kao forenzični fotograf za MKSJ. Njegove fotografije masovnih grobnica snimljene 1999. i 2000. godine postale su dijelom izložbe Srebrenica, nastale u suradnji Galerije Klovićevi dvori, SENSE – Centra za tranzicijsku pravdu Pula i Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. 

Loveless je jedna od rijetkih osoba koje su vidjele netaknute grobnice, prije njihove forenzičke obrade, stoga je imao priliku zabilježiti ljudske ostatke, kosti i tkivo u bolnom grču trenutka umiranja. Brojna tijela s još uvijek vidljivim ostacima odjeće, s povezima na očima, s rukama svezanim na leđima… Svaka od fotografija svojevrstan je portret, ne samo umrle osobe, nego stradanja čitave Srebrenice. Sam autor kaže kako su fotografije s razlogom crno-bijele i lišene svih elemenata potrebnih za forenzičku obradu, kako bi olakšale gledatelju da se usredotoči, dok se istovremeno stvara osjećaj općepovijesne važnosti. Svojim pristupom Loveless vraća individualnost i dignitet žrtvama, unatoč kontekstu masovne grobnice.

Osim fotografija poginulih, izložba sadrži i nekoliko video snimki koje prikazuju odabrane elemente svjedočenja sa suđenja za ratne zločine počinjene u Srebrenici. Izložba počinje detaljnim pregledom događaja od 13. srpnja i ulaska srpske vojske u grad, sve do kraja pokolja, tjedan dana kasnije. Prezentirane su i točno navedene lokacije prostora smaknuća i masovnih grobnica, kao i brojni dostupni video materijali snimljeni u ono vrijeme, a dio materijala zabilježila je i sama agresorska vojska. U toj prezentaciji susrećemo se s izjavom jedne od žena koja je u konvoju uspjela pobjeći iz Srebrenice no prilikom razvrstavanja njenog su sina, tada četrnaestogodišnjaka, odveli s ostalim muškarcima. Govorila im je kako je on još samo dječak, no vojnici su ga čupali iz njenog stiska. Prvo su istrgnuli i bacili njegovu torbu, a zatim su odveli i njega. Zadnje njegove riječi koje je čula bile su: “Mama, samo ti meni uzmi ruksak”. Tu istu, ili neku drugu ženu ponovno srećemo u drugom dijelu izložbe kada na prikazu suđenja za ratne zločine u Hagu, kao zaštićena svjedokinja u dijelu svog iskaza u suzama moli optužene da joj daju bilo kakvu informaciju o njenom sinu koji je kao dječak od nje odveden prilikom razvrstavanja. 

Istraga o genocidu od samih svojih početaka bazirala se na iskazima nekoliko muškaraca koji su pukom srećom preživjeli masovna ubojstva i uspjeli se spasiti. Pomoću njihovih izjava locirana su mjesta egzekucija gdje su prikupljeni dokazi na temelju kojih su osuđeni neki od zločinaca odgovornih za stradanja u Srebrenici. Njihova svjedočenja zastrašujuća su i potresna i vrlo doslovno propituju granice ljudskosti i što smo sve u stanju izdržati samo kako bismo udahnuli barem još jednom. Na posljetku, izložba nas suočava s iskazima takozvanih “nevoljkih svjedoka”, osoba koje su u Hag došle na poziv suda, a koje su tog srpnja ’95. sudjelovale u pokoljima kao vozači kamiona koji su prevozili zarobljenike ili operateri strojeva koji su kopali jame i premiještali leševe. Njihovi iskazi predstavljaju samu srž i prvi korak mirovnog rada, a to je priznanje krivnje. Odabrani isječci prikazuju muškarce koji se očito teško suočavaju sa svojom ulogom u minulim događajima, kao i činjenicom da su se isti zaista odvili pred njihovim očima. To se jasno vidi u izjavi jednog od svjedoka koji nije bio u stanju izgovoriti rečenicu: “Završavali su s ubijanjem”, već ju je zamijenio izrazom: “Završavali su to što su završavali”. Ipak, priznanje krivnje najprije samom sebi, a zatim i svijetu prvi je korak ka pomirenju i zacjeljivanju društva u cjelini, nešto što naše društvo nije još ni danas, dvadeset godina kasnije u stanju provesti. Upravo su nas događaji zadnjih tjedana, u jeku obilježavanja obljetnice u Srebrenici u to uvjerili. 

Samo nekoliko dana prije velike komemoracije u Potočarima kod Srebrenice, Rusija je stavila veto na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi zločin u Srebrenici bio okarakteriziran kao genocid, s objašnjenjem kako britanski prijedlog rezolucije nije konstruktivan već politički motiviran, te bi samo izazvao nove sukobe. Već dan kasnije, Europski je parlament usvojio rezoluciju koja snažno osuđuje genocid u Srebrenici i kritizira negiranje i njegovu relativizaciju. Zbog spomenutih poteza ruskom veleposlaniku u BiH je “uskraćena dobrodošlica” na komemoraciju, ali ista nije uskraćena srpskom premijeru Aleksandru Vučiću, koji se na komemoraciji zaista pojavio, ali se tamo nije baš proslavio. Fizički napad na Vučića u Potočarima potpuno je preuzeo medijski prostor i još jednom skrenuo pažnju sa srebreničkih žrtava. Istovremeno su Žene u crnom – feministička, antimilitaristička organizacija iz Srbije – tokom čitavog tjedna obilježavanja zločina u Srebrenici, provodile akcije podizanja svijesti te glasno zahtijevale dodjelu lokacije u Beogradu za izgradnju trajnog spomenika žrtvama genocida, čime bi se dao konkretan doprinos drugačijoj vrijednosnoj klimi i vrijednosnom poretku. Jedna od akcija bila je i postavljanje Kamena spoticanja u Srebreničkoj ulici u Beogradu, pri čemu je kamen sa znakom “8 372…” ugrađen u pločnik ulice. Broj označava do sada poznate žrtve stradale u Srebrenici, dok trotočka znači kako taj broj još uvijek nije konačan. Kamen spoticanja postavljen 7. lipnja, uništen je u manje od dvadeset četri sata. 

Na komemoraciji je predsjednik Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju naglasio kako je presudno da se izravni počinitelji pozovu na odgovornost no ne smije se zaboraviti ni da sudske presude same po sebi ne liječe rane nanesene zločinom. One ne vode pomirenju niti mogu vratiti stradale. Na to nas također podsjećaju fotografije Tima Lovelessa koje su pomogle donošenju sudskih presuda, ali nas isto tako podsjećaju i na individualnu patnju svake žrtve i njihovih obitelji. Još uvijek se traga za tisuću sto osoba stradalih u Srebrenici, dok se njihova preživjela rodbina i prijatelji, isto kao i ona anonimna svjedokinja sa suda u Hagu i danas pitaju što se s njima uistinu dogodilo i gdje se nalaze njihovi ostaci. Upravo zato su važni pojedinci i organizacije koji nas svojim akcijama, kampanjama i izložbama neprestano prisjećaju i upozoravaju kako samim prolaskom vremena nisu svi problemi riješeni, niti su sve rane zacijelile. Za to će nam svima trebati još puno zajedničkog rada i suočavanja s prošlošću.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.