Blic Digitalizacija nezavisnih kinoprikazivača
Piše: Emilia Musap
Kao i za mnogobrojna hrvatska kina, proces digitalizacije bio je dugo očekivani odgovor na pitanje opstanka kina Vodice. Kino, neopremljeno suvremenom digitalnom opremom, nije moglo konkurirati šibenskom multipleksu CineStar otvorenom 2010. godine. Tako se među 28 malih, nezavisnih kino dvorana diljem Hrvatske i šest filmskih festivala koje je financijski poduprlo Ministarstvo kulture, našao i ovaj mali div. Na taj način su znatno smanjeni troškovi iznimno skupe digitalne opreme, koje vodički gradski proračun ne bi mogao samostalno podnijeti. Ukupna vrijednost nove opreme, naime, premašuje 420 tisuća kuna, a Ministarstvo kulture izdvojilo je čak 70 posto te svote, odnosno oko 294 tisuće kuna. Ostatak je financirao Grad Vodice koji je kupio dodatnu opremu za prikazivanje filmova u 3D formatu. Grad Vodice, na svu sreću, prepoznao je probleme s kojima se bore svi nacionalni kinoprikazivači u Hrvatskoj, te shvatio nužnost opstanka takve kulturne institucije za jedan grad. Bez direktne novčane pomoći grada, kino ne bi preživjelo.
Kao i većina drugih nezavisnih kina u Hrvatskoj, kino Vodice postoji u sklopu gradskog Pučkog učilišta. Pučko učilište je nastalo između 2005. i 2006. godine, kada je bivši Zadružni dom renoviran u kino dvoranu kakva postoji danas. Početna zamisao je bila fokusirana na izgradnju multifunkcionalnog prostora koji bi zaživio kao prijeko potrebni kulturni centar. Upravo je zato, prve dvije godine svog postojanja, prostor često bio prazan i neiskorišten – naime, nije imao redovitog sadržaja. No, tada na scenu ove prazne dvorane stupa Mario Petrović, koji se javio na javni natječaj kao kinooperater s višegodišnjim iskustvom, a koji uvodi redoviti filmski program i oživljava neiskorišteni potencijal nedavno renovirane kino dvorane. Upravo smo na kazališnim daskama kina u Vodicama, gdje se inače održavaju kazališne radionice i predstave, razgovarali s Marijom. Ugodna atmosfera koja vlada ovim kinom uvelike je proizvod njegova entuzijazma. Naime, Mario je voditelj kina, kinooperater, blagajnik te programski menadžer, osvjetljivač i tonac za kazališne predstave i radionice. Ukratko, radi sve što treba.
Prije 2006. godine, kada je kino dvorana u Vodicama renovirana, situacija je bila jako loša. Naime, kino je zatvoreno kasnih sedamdesetih, ostavivši Zadružni dom devastiran i granatiran. Tek nakon nekoliko desetljeća, Vodice su dobile svoju dugo priželjkivanu kino dvoranu. Period od otvaranja kino dvorane, od 2006. do 2010, možemo nazvati njegovim zlatnim dobom. S obzirom da u Šibeniku još nije postojalo kino, Vodice su bilježile posjećenost od 10000 ljudi godišnje. Tada se i ljeti i zimi dobro radilo, kino je prikazivalo čak tri filma dnevno: animirani film oko 17 sati za one najmlađe, komedije ili horore oko 19 sati za tinejdžere, te večernji program za odrasle oko 21 sat. Svaka dobna skupina posjećivala je filmove namijenjene upravo njoj, te je kino dobro funkcioniralo. Mario se tako sjeća jednog vikenda kada je prikazivan film Harry Potter i Red feniksa koji je ostvario rekordnu posjećenost. Naime, film je oba dana prikazivanja rasprodao kino dvoranu.
Nažalost, situacija je danas daleko od idealne. Kino prikazuje oko dva filma dnevno, onaj za najmlađe i onaj za stariju dobnu skupinu. Dok ljeti kino radi gotovo svaki dan, zimi se to svodi na tri dana tjedno – petak, subotu i nedjelju. Posjećenost, naime, najviše ovisi o samim filmskim naslovima, kako kaže Mario. Nedostatak reklamiranih filmskih naslova nužno znači i manji broj posjetitelja. Tako je ljeto 2014. godine zabilježilo iznimno nisku posjećenost zbog loše filmske produkcije. Tek je one najmlađe u kino dvoranu namamio animirani film Deana DeBloisa Kako izdresirati zmaja 2. Europski filmovi, s druge strane, ne uspijevaju pronaći vjernu publiku. “Super je kad na takve filmove dođe oko petnaestak ljudi”, kaže Mario koji se ipak trudi prikazati za svakoga po nešto. Tako zimi svaki treći vikend prikazuje “tipični ženski film”, što starija publika “prihvaća kao vrstu izlaska”. Jedna od stalnih posjetiteljica kina, Marija K., kaže da se “u kinu uvijek nađe ponešto za svakoga. Trudim se dolaziti u kino barem jednom mjesečno. Bili smo bez kina trideset godina!”. Nadalje, filmovi su uvijek dozirani tako da ne budu preslika kino programa velikih multipleksa. Ono što umanjuje doživljaj odlaska u kino je i hiperprodukcija. Kvalitetni filmovi prolaze nezapaženo, ali “ako se film reklamira kroz medije, svi pitaju kad će, kad će”, kaže Mario. Dok aktualna reklama traje, postoji i zanimanje publike za određeni naslov, pa tako kino ostvaruje posjete od pedeset do sto ljudi po kino projekciji. Jedan od takvih primjera je i film Sama Taylora-Johnsona Pedeset nijansi sive, koji je privukao velik broj posjetitelja, no oni su ipak većinom ostali razočarani njegovom kvalitetom.
Glavni posjetitelji kina su djeca, koja obožavaju gledati animirane filmove, pa tako Mario kaže da ih animirani filmovi u principu i spašavaju. Razgovarali smo s Lukom i Antom M. koji su nam rekli kako obožavaju gledati animirane filmove: “Uvijek žicamo mamu i tatu da nas vode. Obožavamo gledati 3D crtiće! Najbolji nam je film bio Shrek 2. Gledali bi ga i dva puta, ali nam mama i tata nisu dali”. Iako je broj posjetitelja osjetno manji, Mario pokušava iskoristiti potencijal kino dvorane, pa se tako petkom nekad održi i kazališna predstava njihove dramske grupe ili pak generalna proba. Jednom mjesečno gostuju i kazališne grupe, ponajviše iz Splita i Zagreba, čije predstave ponekad ostvaruju dobru posjećenost, no surova stvarnost je da “ljudi više nisu željni svakodnevnih priredbi”. Kino ulaznica iznosi 20 kuna, te 25 kuna za 3D filmove. Ulaznice financiraju troškove kino programa, odnosno nabave filmova. “Cilj je privući što više posjetitelja”, kaže Mario, “a ne zbog nekoliko kuna više izgubiti publiku”. Marina S. uz smijeh nam je rekla kako je cijena karte taman, “u skladu s našim standardom. Zamislite da pogledate užasan film, a platili ste ga četrdeset kuna, ovako se nikad ne lupate po glavi”.
Iako sezona počinje sredinom srpnja, u gradu poput Vodica to drastično ne utječe na broj posjetitelja. Strance ne privlače udobne sjedalice i klimatizirana dvorana. Jednostavno, posjetitelji grada nisu ciljana publika kina. “Situacija bi bila drugačija kad bi postojalo ljetno kino”, kaže Mario, ističući kako mu je to jedna od najvećih želja za budućnost. Glavni problem otvaranja ljetnog kina je nedostatak atraktivne lokacije. Grad je trenutačno u fazi otkupa lokacije u centru grada, Čorićevog Turnja, koji je u prošlosti bio poprište ljetnih kazališnih predstava. Idealan je prostor za postavljanje ljetne pozornice i otvaranje muzejsko-galerijskog prostora. No, proces otkupa prostora će trajati još godinama, kaže Mario.
Dodatni problem predstavlja i multipleks u Šibeniku. “Dok Šibenik nije imao kino, ostvarivali smo izniman broj posjetitelja, sad jednostavno nemamo za koga prikazivati filmove”. U maloj sredini kao što su Vodice postoji veliki hendikep – teško je ispunjavati programske obaveze koje je propisao HAVC. “Poznajem svoju publiku”, kaže Mario, “i jednostavno nemam za koga puštati art filmove”. Iako su strani filmovi u pravilu posjećeniji od onih domaćih, Mario se sjeća hrvatskih filmova koji su postigli iznimnu posjećenost, kao na primjer Šegrt Hlapić Silvija Petranovića, Broj 55 Kristijana Milića i Majstori Dalibora Matanića. Posjetitelji s kojima smo razgovarali rekli su nam kako češće posjećuju strane filmove. “Kad se nešto već toliko reklamira, moram pogledati! Ipak, ponekad se dogodi da ostanem razočaran, kao na primjer nakon Pedeset nijansi sive“, kaže nam Ante R..
S druge strane, proces digitalizacije je uvelike olakšao nabavu filmova. Mario se sjeća razdoblja kad bi se filmovi slali busom, kad bi kasnili, kad bi nedostajao dio, te kad bi se trebali sastaviti pa rastaviti neposredno nakon projekcije, što bi ponekad potrajalo i do ranih jutarnjih sati, i onda slati busom u šest ujutro. Prije je sastavljanje filma trajalo sat i pol, dok je sad rukovanje filmovima olakšano – tvrdi disk se umetne u server, film se prebaci za pola sata te je spreman za sljedeću lokaciju, i to desetak dana prije samog prikazivanja. Rukovanje je maksimalno olakšano – Mario ima tablet s kojeg može pustiti film nakon što pusti ljude u kino dvoranu. Prije procesa digitalizacije, bilo je jako teško nabaviti filmove, pogotovo kad bi u opticaju bilo tek četiri ili pet kopija. Filmovi bi u kino stigli nakon tri, četiri mjeseca i onda pogotovo nitko ne bi došao, kaže Mario. Filmovi jednostavno nisu više bili primamljivi lokalnoj publici.
Što se tiče samog prostora, veće preinake nisu bile potrebne. Kino je renovirano neposredno prije digitalizacije. Potrebno je bilo napraviti veći odvod za protok vrućeg zraka iz lučnice, te premjestiti sustav za tonsko i svjetlosno upravljanje. Zvučni sustav je zadovoljavao kriterije. Kao nedostatak procesa digitalizacije, Mario je istaknuo velike novčane iznose koji su potrebni za samo održavanje digitalne tehnologije. Tako je spomenuo stari mehanički projektor, Bauer 63, koji je kupio u Njemačkoj sa željom otvaranja ljetnog kina u Vodicama. Taj projektor još uvijek radi, ima lasersku i tonsku glavu, očitanje analognog tona i dvije digitalne tonske glave. No za njega se više ne proizvode filmovi. Također, digitalna tehnologija ima kratki vijek trajanja, od pet do sedam godina, i troškovi popravaka iznose više desetaka tisuća kuna. Danas je sve pod garancijom, postoji servis kojem se prijavljuju kvarovi te kinooperater ne može sam otkloniti tehnički kvar, kao što je to nekad radio. Zanimanje kinooperatera će postepeno nestajati, “sa svakom novom generacijom treba se znati sve manje. Prije je to podrazumijevalo nešto drugo, dugo smo se trebali obučavati”, kaže Mario.
Ipak ga najviše brine budućnost, pošto HAVC očekuje da svako nezavisno kino bude u mogućnosti samostalno kupiti projektor sedam godina nakon digitalizacije. “Šteta bi bila da izgubimo ovo kino, toliko smo ga dugo čekali. Obožavam odlaziti u kino. Nažalost, ne misle svi tako. Danas je ljudima dosadno sjediti dva sata i gledati u platno. Nekad je situacija bila drugačija, nekad je kino bilo mjesto izlaska, doživljaj! Danas je sve dostupno, filmovi su dostupni na internetu, ne morate plaćati ulaznice, izlaziti iz kuće. Nažalost, ne vjerujem da će kino ikad više povratiti svoj kultni status. Trebamo li se pomiriti s tim?”, pita Matija S., jedan od rijetkih u svojoj generaciji s navikom odlaska u kino, “Pa nikad neću zaboraviti kad su me roditelji prvi put odveli u kino. Šteta bi bila da taj doživljaj nestane…”.
Iako digitalizacija omogućuje nabavu novih filmova u manjim sredinama, pitanje je hoće li te sredine, u kojima još uvijek vlada ograničeni interes za kino, uopće moći održati korak s novom tehnologijom. Vodice, kao jedna od najatraktivnijih turističkih lokacija na Jadranu, nude toliko sadržaja mladim turistima željnima dobrog provoda, te oni u pravilu nisu publika koja će napuniti zjapeće kino dvorane. Jedna od zahvalnijih solucija je svakako otvaranje ljetnog kina, koje je svakom turističkom gradu neophodno. Digitalizacija je pružila ljudima ono što su najviše željeli, no istovremeno je stavila omču oko vrata malim kinoprikazivačima. Mogu li oni uopće preživjeti u vremenu smanjenog interesa za kino te opstati neovisno o dominantnim multipleksima? Vrijeme će zasigurno pokazati. Do tad, sjedamo u udobnu sjedalicu kina u Vodicama i uz miris svježih kokica prepuštamo se jedinstvenom iskustvu koje već generacijama mami ljude pred veliko platno.
ObjavljenoObjavljeno
