

Razgovarao: Nino Kovačić
Godinama neaktivno beogradsko Kino Zvezda u samom centru grada okupirano je u studenom prošle godine od strane neformalne grupe “Pokret za okupaciju bioskopa” i odmah privuklo veliku pozornost javnosti, koja se u međuvremenu medijski ispuhala. No Zvezda “traje” i trenutno se tamo održavaju projekcije na otvorenom. Popričali smo s redateljicom Minom Đukić, jednom od inicijatorica, koja su njena dosadašnja iskustva i kakva je budućnost ovog filmofilskog projekta.
KP: Koje je stanje u Zvezdi ovih mjeseci, nakon smirivanja medijske bure?
MĐ: Sredstva koja smo prikupili na Indiegogo platformi, a koja nisu posebno velika, odlučili smo da uložimo u elementarnu sanaciju bioskopa i osposobljavanje nekih prostorija koje izlaze na open-air letnju scenu. Osposobili smo stari 35mm projektor tako da postoji opcija puštanja filmova s trake. Ideja nam je da se nastavi filmski program, a jednom nedjeljno se pušta film s trake. Paralelno u tom periodu svako radi svom posao koji mu je raspodeljen, a jezgro nas sad čini desetak, dvanaestak. U ovom novom talasu pokušamo otvoriti stvar ka ljudima kroz konkretne projekte, akcije i programe. Cilj je da to ne bude nasumična papzjanija već da postoji neki identitet i da na bazi dosadašnjeg iskustva vidimo šta je to šta Zvezdu čini drugačijom od ostalih kulturnih institucija i kako biti otvoren za tu stihiju koja se dešava.
KP: Već je smatraš kulturnom institucijom?
MĐ: Da, Zvezda nije prostor u centru grada koji smo okupirali jer nam je lepo da budemo u centru nego je simbol koji mora da se čuva i volela bi da taj simbol počinje da odzvanja na što više načina i služi različitim svrhama. Poput društvenog centra koji okuplja ljude koji su voljni da ulaskom u Zvezdu ne samo reprodukuju nešto što već znaju, već su voljni da svoje delovanje promatraju kroz taj fenomen i tako ga kritički iznova interpretiraju, preispitujući sebe same. Važno je da i sama metodologija podrazumeva preispitivanje. A ne, mi smo došli na tribinu, sedimo, odemo kući i zaboravimo. Sama metodologija delovanja podrazumeva da si odstupio od poznatog komfora ili statusa quo kulturnog delovanja.
KP: Kako Zvezda trenutno kotira u lokalnoj zajednici?
MĐ: Ljudi su počeli da tretiraju Zvezdu kao neku kulturnu instituciju u koju im je lakše da dođu nego da se drugde bave birokratijom. Taj otvoreni front je zahvalan jer se mnogo relevantnog sadržaja desilo od početka, od dolaska Alaina Badioua do koncerta Jarmuschevog kompozitora Josepha Van Wissema. I razne druge stvari koje su se dešavale u naletima zbog činjenice da je struktura i upravljanje tim prostorom drugačije. Mi smo bili vrlo besplatni i otvoreni, međutim bioskop ima velike troškove za struju mada nismo sigurno koliko je to realan trošak koji mi pravimo, a koliko je neka muljaža. To su dadžbine s kojima moramo da se nosimo. Otvorenjem letnje scene postoji mogućnost donacija za pića, organiziranja koncerata i sličnih sadržaja kako bi eventualno to bilo barem elementarno održivo. Osvestili smo da je borba dugoročna i, nakon što su prošle senzacije, treba naći način da se prilagođavaš tom stalno dinamičkom sistemu jer se broj ljudi stalno menja, a njihov nivo žrtve u jednom periodu veći, u drugom manji tako da još uvek ne postoji stroži model upravljanja.
KP: Imate li pritom “prirodne” saveznike?
MĐ: Povezali smo se sa bivšim radnicima Beograd filma, malim akcionarima koji su stavili zabranu prodaje na taj objekat jer nisu isplaćeni, tako da smo u nekom zadružnom odnosu sa njima i probaćemo u praksi nešto što je u današnjem neoliberalnom kapitalizu neodrživo, skoro pa nepostojeće. Radnici su inspirisani činom, iako bi se moglo reći da se u nekim pojednačnim aspektima naši interesi malo razlikuju, no mi to nismo uopšte dovodili u pitanje, nego smo se ujedinili i probali da nađemo zajednički interes i dogovorimo se koji je najbolji model delovanja i upravljanja. Zvezda postepeno postaje jedna mala oaza drugačijeg funkcionisanja i od svih nas zavisi. To je mesto večnog preispitivanja i mnogi ne izdrže taj užas realnog s kojim te ona suoči. Zima je bila teška, bili smo u memuli i hladnoći. Mnogi su prema tome počeli da se odnose kao vrsti servisa ili kao da je neki ugostiteljski objekat pa bi kazali: “Nećemo da dolazimo, vlaga vam je”. To nije naša vlaga, ona je svačija! Zato se nadamo da će ovaj komforniji oblik delovanja kroz open-air bašticu ljude inicijalno opet otvoriti, a posle i uključiti u samo funkcionisanje. I dalje trebamo da imamo u svesti da je jedini način da to postane održivo da svako tko učestvuje da ima svest da mora da doprinese, a ne da koristi ili uzme poen. Ako zamera nešto trenutnoj situaciji slobodan je da svojim delovanjem menja ili proba da promeni. Postoji još dovoljno kritične mase fanatika koja veruje da je važno da to postoji.
KP: Trenutno ste u pravnom vakuumu. Postoje li pritisci institucija na vas? Postoji li opcija da se, poput nekih zagrebačkih primjera, Zvezda legalizira kao udruga i krene nekim standardnijim funkcioniranjem?
MĐ: Jeste, pokrenuli smo inicijativu udruženja građana koju ćemo posle da nadogradimo u više zadružni model i to jeste neka ideja o mogućem upravljanju. Što se tiče pravne situacije, ona je komplikovana zato što je kombinacija političkih igara koje vlasnik i država igraju međusobno. Nas nitko ne tretira baš previše ozbiljno, što je super strateška pozicija jer se jako brzo ispucaju u svojim namerama, misleći da su to neka deca koja ne znaju šta rade. Nakon okupacije je inicijalno postojala ogromna podrška, u velikoj meri deklarativna, i ona je u velikom procentu služila kao strateški manevar da se ohladi vatra i da se vidi šta će sa tim da se radi. Kako je aktuelna politika bazirana isključivo na ignorisanju, oni su izabrali tu taktiku. Vlasniku je očigledno interes da se osveti državi koja je i njega u toj prljavoj igri izmanipulisala, zbog čega je bio i u zatvoru. Tako da je i njemu u suštini svejedno bili mi tu ili ne. Pitanje je kako opstati u vakumu za koji mislim da je, koliko god cinično zvučalo, odličan jer podrazumeva određen duh ilegale koji omogućava da se bez birokratije ostvari dobar kulturni utjecaj kojem, nakon što je oformljen i nakon što se stvori zdravo jezgro, ne trebaju zidovi.
KP: Skeptičnih oko cijele akcije nije nedostajalo?
MĐ: Ja razumem da su ljudi imali inicijalnu skepsu i pitali se koja je motivacija. Bilo je opaski i da je to samopromocija. Volela bih da postoje ludaci koji biraju takav način samopromocije pa da se svih 14 bioskopa oslobodi. Netko pak razbije skepsu i dođe iz nekog drugog interesa pa shvati da je ovo dobro mesto, kao, mogu i ja tu nešto. Mora se stalno osluškivati i videti kako da se to temeljno proširi kao front, ne na foru, fintu, lažni hajp, senzaciju nego zdravo preispitivanje društva. I onda bi Zvezda mogla da postane mala država u državi koja, koristeći se činjenicom da društvo temeljno ignoriše sve što ima bilokakve veze s kulturom, bude slobodna da bude ignorisana i kroz to deluje. Zvezda je kao neka nova ljubav koja ti je odjednom ušla u život i traži od tebe puno posvećenje što se onda odražava na odnos prema spoljnom svetu, privatnom životu i to su žrtve koje mnogi prirodno ljudi ne mogu da podnesu. Može da ti se nešto ne sviđa, ali sve se svodi na to da samo suradnja tih doprinosa i otvorenost ljudi da nešto urade može da proizvede nešto što je važno. Ono što je zanimljivo je da mi stvarno u praksi živimo nešto što mnogi teoretičari levičarskih ideologija čeznu i misle, ali ne žive. Onda je Zvezda zgodna da se na neki način simbolički ovajdiš o to. Žao mi je što u tom promatranju ljudi ne budu zainteresovani za samu suštinu fenomena i njegovo praćenje nego samo za ono što je u tom trenutku. Neodgovorno je kazati da ti se ne sviđa to što je Zvezda trenutno i misliti da smo se pretvorili u reprivatizere, a da ne budeš odgovoran da svojim delovanjem utičeš na to što Zvezda jeste.
KP: Je li profil ljudi u okupaciji inherentno vezan uz filmsku struku?
MĐ: U Zvezdi nema samo filmaša. Ima ljudi koje to inspiriše kao šira socijalna borba, radnika, ljudi koji su završili političke nauke, itd. Također, pošto ima tendencija nejedinstva u struci, na AFU, ljudi su skloni da stvaraju mikrosvetove grupa i svi se nešto pojedinačno bave stvarima, a naša je ideja da se taj front raširi. Ako mi objavimo da otvaramo baštu u Zvezdi, žrtvujući se i trošeći energiju, ne za profit nego postojanje, bilo bi dobro da početna reakcija ne bude da svi otvaraju bašte nego da dođu tu. Mora da se razbije momenat velikog nepoverenja i paranoje koji je nastao usled toga što dugo živimo u mulju i ljudi imaju tendenciju da samo nađu neki zgodan put da u njem prežive, umesto da ga sklone i iznova grade. To je jedan deo borbe i smišljamo kako da se kroz neke konkretne kulturne sadržaje i delovanja ljudi uključuju, polako otvaraju, razbijaju predrasude i shvate da to nije prostor od deset ljudi nego prostor u kojem se može delovati po nekim zdravim principima koji ga čine održivim, a ne da se samo konzumira i prisvaja višeznačnost tog simbola.
KP: Kakva su bila početna očekivanja?
MĐ: Na početku je bio veliki pritisak jer su od nas očekivali da srušimo vlast, nateramo radnike da ulaze u fabrike, da se pretvorimo u jednu revolucionarnu fabriku. Ljudi su dolazili i pitali: “Možete li nam da nam kažete kako da mi uđemo u bioskop?” Mi nismo obijači, ni prodavci revolucije, mi smo iskra koje te inspiriše da to uradiš unutar sebe ili ne. Taj momenat da smo odred koji okupira bioskope je besmislen.
KP: Kako se sama organizacija upravljanja prostorom mijenjala?
MĐ: Ne postoji nijedan unapred dogovoren model upravljanja nego je to dinamički sistem koji se menja zavisno o tome tko je tu, tko koliko ima snage, šta se dešava. Postoji generalna vizija koja je više želudačna i osećaš šta je pravično, a šta ne. Svatko tko nađe shodnim da komentariše, svojim bi uticajem i delovanjem mogao i da promeni. Nisu te borbe lake ni unutar nas, ali za rezultat bi trebale da imaju umanjenje skepse i paranoje. Od meseca do mesec smo se različito organizovali. Imali smo periode dok smo imali smene od 24 sata, po dvoje u smeni. Ivan Ergić nam je primerice pomogao u donaciji obezbeđenja pa smo ga imali tokom projekcije; sad ono radi noću. Smenjuju se modeli, ali ideja je da bioskop ne ostaje prazan nikad. Dobar simbol toga je što je bioskop bilo nemoguće zaključati spolja, samo iznutra. U svakom trenutku je to ljudima kao druga kuća. Naravno da je to dosta zahtevno, no jedini smisao je osvestiti da je ta borba dugoročna, da traje, transformiše se i menja, formira u odnosu na okolnosti i ne sme da prestane, a ne samo da bude senzacija. Čak i to, ali da bi bila prava, mora da traje.
KP: Što ti osobno predstavlja novostvoreni kontekst Zvezde i kolika je to politička “škola”?
MĐ: Iako je sam čin okupacije u svojoj suštini politički, ja sam se uvek trudila da se to vrati na izvorno značenje političkog, ne ono isprostituisano i vulgarizirano. Naši političari se ne bave politikom nego manipulacijom i obezbeđivanjem ličnih interesa. Mi smo generacija bez iluzija, frustrirana političarima, a termin politika izaziva odmah kod većine gađenje. Na početku je to dovelo do nekih površnih spekulacija o tome da u Zvezdi postoje apolitični i politični, a kako su ti apolitični zapravo politički nepismeni i nesvesni političnosti tog čina. Imaš ljude kojima se politika gadi i kojima se ne gadi. Od starta su se za Zvezdom igrale ozbiljne i često prljave političke igre. Nadala sam se da su akteri s kojima vodiš tu vrstu bitke da su malo uverljiviji, ali to su uglavnom marionete nekih već ponuđenih ideologija i etiketa koje moraju da brane. Ono što je kod Zvezde dobro je što je ona malo natpolitička i nadideološka i takva treba da ostane jer je ne tiče ta inercija lepljenja etiketa: “Šta ste vi? Levičari, staljinisti, lenjinist, markstisti? Tko ste vi? Nedate nam da uđemo? Vi ste fašisti?” Ja nisam želela da postanem politička figura i moj motiv je bio iskonski i više poetski nego politički. Ali su od starta bili prisutni ti manevri: nudim ti ovu fotelju, kupujem te onim, nećeš ovo ono, hoćeš da si slobodna, šta ćemo sad s tim, neprihvatljivo! I onda si stalno na nekoj vetrometini i osećaš se da neko s tobom nešto trguje i meni je tranzicija od mene same pre u ovu koja mora da razmišlja šta ko hoće od nje vrlo neugodna, ali je velika politička škola. Kad sam osvestila da me većina ljudi više ne tretira kao osobu nego kao nešto s čim se trguje, pregovara, dogovara, neku stratešku vrednost, to me vrlo uznemirilo, ali s druge strane bi bilo neodgovorno ne imati svest o tome što je taj čin sve izazvao i ne voditi računa o tome u što će se on posle pretvoriti. Jer ja se kao jedan od mnogih inspiratora tog događaja osećam vrlo odgovornom za to što će on na kraju biti i uvek mogu uz ubedljive izgovore reći: “Ja idem, dala sam šta sam mogla”. Ali ne mogu, a da pustim.
KP: Solidarnost među sudionicima je ponajviše emotivna?
MĐ: Dobro je da ono što vezuje ljude koji su tamo je baš ta emotivna odgovornost prema činu. Naš jedini uslov je bio da motivacija za delovanje bude autentična, a ne trgovačka. Možda je to deo naivnosti, ali nama je ta vrsta trgovanja simbolikom i autentičnošću tog čina bila prilično uznemiravajuća i trudili smo se da nekako sačuvamo to jezgro čiste motivacije. Naravno da svako ima neke interese. Može i poetski interes da bude jednako komplikovan kao i najprljaviji materijalni, ali je potrebno sačuvati tu natpolitičnost da bi ona ostala jedan neuhvatljiv fenomen koji se ipak slobodno širi, a ne survava u izvesnoj ili političkoj etiketi ili dramaturgiji revolucije. Izluđuvala me instant primena poznatih revolucija na ono što se desilo. Pre nego se išta desi neko dođe i kaže: “Sad će te ovaj izdat”. Ta naviknutost na poznate narative me izluđivala jer to guši spontani dinamički tok fenomena. Ljudi se više ne bave promatranjem kulturne problematike kroz praksu nego postoji tendecija CV aktivizma, u smislu: “Ovo se desilo, dragi evropski fondu…” Manjak interesovanja za organiku procesa i praksu misli mi nije jasan. Kako neko može da bude filozof, a da ga to ne zanima, ili aktivista a da ima radno vreme. To je životni izbor. Iako razumem uzuse društva i kapitalizma u kojem živimo, mora da postoji jedan veći stepen žrtve da bi to bilo autentično. Možda grešim i možda ću sagoreti u toj ideji.
KP: Kako održati motivaciju i angažman ljudi nakon što prođe cijeli zanos i ispuše se emotivni balon? Kako se vratiti racionalnosti svakodnevice?
MĐ: U početku je postojala simbolička udobnost tog čina, ljudi su dolazili, bilo je pažnje i u tome su ljudi uživali. A onda komplikovanost i metafizika te problematike, i pravno, razotkriva sve naše metastaze i ideologije političkih stranaka u poslednji vek skoro. Sve se kroz tu zgradu oličilo i nerešivo je instant, a ta ljudska potreba za izvesnošću koja ima daje iluzoran osećaj sigurnosti je ogromna. Učitavaju se neke motivacije koje su unutar poznatog i izvesnog. Zvezda je vrlo heterogena sredina, mi se vrlo često svađamo i jako se volimo. Tu ima različitih interesa, ali oni opstaju zato jer ono što vezuje ipak emocija i zato je to održivo. Pitanje je da li u tebi presuđuje prljavi politički interes ili želja za drugarstvom i solidarnošću. To jeste mala oaza kolektivnog individualizma, jer svi individualci koji su sedeli u svojim sobama, gnušali se na mnoge stvari, a voleli neke druge, sad su se spojili i puštaju jedni druge u svojim individualizmima, ali se pomažu osećanjem da ima neki broj ljudi koji misli i deluje isto. Drugi ne misli isto, ali misli da je to važno iz istih pobuda…
KP: Ostvarili ste komunikaciju koje dotad nije bilo?
MĐ: Da, no fali mi i taj moj samodovoljni autizam koji je nestao u ovome. Nedostaje mi da sam neshvaćeni umetnik koji sedi u sobi i promatra stvarnost za kreativni impuls. Nedostaje mi pozicija promatrača jer sam navikla da sam u nekakvoj žiži, to je proces koji će me formirati na drugi način. U Zvezdi se stvorilo to da nekad dvanaest različitih ljudi oseti isti impuls, oseti da nešto nije u redu iz istog razloga i to je divno. To nije jednoumlje jer su potpuno različiti ljudi, ali je instinkt izoštren okolnostima borbe i to stvarno jeste kao da živiš u jednom malom ratu. Mislim da je svim ljudima koji su prolazili kroz Zvezdu ona naterala na preispitivanje sistema vrednosti i s tim su se ljudi različito nosili. Ipak smo, koliko god kivni na fejsbuku, blogovima i drugde, imali svoje parče komfora u kojem smo živeli, a onda te Zvezda natera da preispitaš i to malo parče komfora, svoje motivacije i sposobnosti jer je to poligon koji je otvoren. Ti kažeš, želim ovo, mi kažemo, evo ti. I onda se trebaš suočiti sa svojom nesposobnošću i strahovima. Možda ti je lakše da nađeš ubedljiv izgovor da odeš nego da kažeš: “Uh, koja sam ja u stvari kukavica”. Ja sam to šest puta uvidela, ali ne idem i ostajem da dobijam te šamare i uviđam koji su mi mehanizmi bili pogrešni. I to je fenomenalan poligon za preispitivanje.
KP: Kolika je bila potpora starijih filmaša?
MĐ: Goran Marković je ušao prvu večer sa nama, a onda su se redom, tokom projekcija koje smo organizovali i puštali filmove starijih filmaša, svi izređali: dolazili na Q&A-ove i izrazili svoju podršku. Srđan Karanović je bio autentično dirnut tim činom. To je i njih pozvalo na preispitivanje njihovih generacijskih uticaja. No nije samo stvar ove generacije, već je međugeneracijska. To je odbrana dostojanstva i prava na uživanje u nekom smislenom sadržaju, to je odbrana od divljačkog kapitalizma. Dovoljno je širok fenomen da svatko nađe motivaciju da u njem ostane. Podržali su svi, dali nam prava na filmove. Onda se desilo ovo s Avala filmom pa smo s jednom grupom koju je predvodila Mila Turajilić koja se bavila akcijom pokušaja da se spase ti filmovi. Jer uz Avala film je prodat i celokupni arhiv u kojem su i neki hrvatski filmovi. Na dan privatizacije, pošto je bila priča da ona možda neće uspeti odmah isprve, bio je protest ispred Agencije za privatizaciju. Avala film je prodata za pet minuta nekom opskurnom taksisti koji je osnovo firmu mesec dana pre toga i onda smo u Zvezdi tog dana napravili tribinu na temu šta dalje.
KP: Zar nije to kupio neki konzorcij producenata?
MĐ: Kupljen je od strane neke firme koja se zove Film way i koja je osnovana 30 dana pre aukcije i ima mizerni osnivački kapital, ali odjednom ima dovoljno da kupi Avala film. To je neka igra. Mehanizmi vladajućih političkih partija su dramaturški smešni i neuverljivi. Među filmovima koji su privatizovani se nalaze i filmovi Miše Radivojevića, a kupac je navodni francuski biznismen našeg porekla koji se zove Mišel Babić, a to je lik iz Une Mome Kapora po kojem je Radivojević radio film. Taj sudar cinizma, fikcije i stvarnosti je razoran. Privatizovan je i njegov film Dečko koji obećava u kojem se glavni junak zove Slobodan Milošević. Kad ta imena koja imaju i realnu i fiktivnu funkciju dosta je dobra slika tragikomike naših političkih metastaza.
Objavljeno