You won’t make a (nation) state with us

U sklopu studijskog putovanja u Beč, posjetili smo izložbu pod naslovom You won't make a (nation) state with us posvećenu pitanju imigracije.

piše:
Martin Kirš
nation_state_kunstraum_500

Piše: Martin Kirš

Galerija Kunstraum Niederösterreich službeni je izložbeni prostor austrijske pokrajine Donje Austrije (glavni grad: St Poelten) s povoljnom lokacijom u užem centru Beča na adresi Herrengasse 13. Galerija je otvorena 2005. godine u prizemlju Palaisa Niederösterreicha, zgrade koja je nekoć bila filijala političkih reprezentanata pokrajine Donje Austrije. Pod vodstvom Christiane Krejs, galerija Kunstraum Niederösterreich pruža mladim umjetnicima mogućnost izlaganja njihovih radova bez komercijalnih ili sponzorskih pritisaka i interferencija na umjetničku autonomiju. Fokusirajući se primarno na tematske grupne izložbe vezane uz inovativne tendencije u suvremenoj umjetnosti, vodstvo galerije nastoji kombinirati izložbene radove s projektima iz polja arhitekture, dizajna, književnosti, filma i mode. Raznoliki popratni sadržaji poput panel-diskusija, simpozija, predavanja i filmskih projekcija te suradnja s inozemnim galerijama i kustosima iz Kine, Rumunjske, Češke i Nizozemske, daju galerijskom programu multidisciplinarnu notu i internacionalnu pluriperspektivnost.

 

Izložba naziva You won’t make a (nation) state with us, održana od 1. listopada do 11. prosinca prošle godine, kustoskog dua Ursule Marie Probst i Waltera Seidla bavi se temom migracije i pravima imigranata u Austriji. Kao polazišnu točku kustosi su izabrali rad Anne Jermolaewe, austrijske umjetnice rodom iz St.Petersburga koja je 1989. godine emigrirala u Beč zbog političkog progona iz rodnog grada povodom osnivanja opozicijske stranke u tadašnjem SSSR-u. Uslijed vlastitih refleksija o imigraciji i svim pripadnim problemima i neugodnostima useljavanja u drugu državu, Anna je zajedno sa svojim studenticama osmislila projekt koji bi temi migracije pristupio s kritičko-intelektualnog i emotivno-osobnog rakursa. Mjesto radnje bio je austrijski gradić Traiskirchen, udaljen dvadesetak kilometara od Beča, u kojem se nalazi kamp za izbjeglice, ilegalne imigrante i azilante. Kroz razgovore sa stanovnicima skloništa, umjetnice su željele ispitati društvene, ekonomske i političke uvjete života te ih postaviti u odnos naspram većinske populacije Austrije. Nadovezavši se na taj projekt, kustosi su željeli problematizirati status imigranata u austrijskom društvu, političko-pravne restrikcije koje ih sputavaju, mehanizme društvenog isključivanja te aktualno pitanje multikulturalizma u zapadnoeuropskim demokracijama i tolerancije prema sugrađanima različite narodnosti, vjere i rase. Većina umjetnika čiji radovi su izloženi i sami su imigranti te su njihovi vlastiti doživljaji u velikoj mjeri utjecali na autentičnost radova.

 

Koncepti multi-, inter- i transkulturalizma bili su i ostaju udomaćenom terminologijom teoretiziranja kulture, no njihova je praktična povijesno-društvena provedba umnogome ostala zakinuta, bilo zbog političkih i ideoloških zaslijepljenosti ili marginalizacije svake dobre volje za provođenjem tih koncepata. Kustosi smatraju da realpolitičke programske konzekvence ne daju previše mogućnosti za emancipaciju manjina, već se modusi jedne takve emancipacije i društvenog angažmana moraju tražiti u samoorganizaciji koja skreće s puta realpolitičkog kompromisa i utopistički zathjeva pravedniju politiku, bez rasne i etničke segregacije. Kao što i naslov izložbe emfatično proklamira, nacija-država takvu možebitnu “politiku” nije u stanju ostvariti, stoga autori slogana, Petja Dimitrova i Can Gülcü, kritiziraju njezinu rasnu i etničku partikularizaciju. Labavi multikulturalizam više nije od pomoći, deklarativno priznavanje kulturnih razlika nije rezultiralo punopravnom integracijom i poboljšenjem dijaloga s etničkim manjinama, zato kustosi žele istaknuti da “u većini slučajeva život migranata nije nužno i kontrahegemonijska mogućnost propitivanja produkcije znanja.” Kako omogućiti azilantima i izbjeglicama da se njihovi zahtjevi za temeljnim ljudskim pravima čuju? Na koji način artikulirati škakljiva pitanja međukulturalnih interakcija onkraj političkih parola i izlizanih predizbornih floskula? To su neka od pitanja koja kustosi i umjetnici postavljaju, ostajući pritom u domeni umjetničke prakse i mogućnosti participacije unutar nje.

 

Video uradak Marine Gržinić i Aine Šmid Naked Freedom prezentira mogućnosti promišljanja zajednice i društveno-političkog angažmana unutar njih. Montirane su tri različite lokacije na kojima se na različite performativne, aktivističke i konceptualne načine problematizira kontrakapitalistička akcija. U Ljubljani jedna glumica i sedmero mladih aktivista, pjesnika i glazbenika diskutiraju o utjecaju umjetnosti na politiku, kapitalizam, kolonijalizam i obrazovanje. U Beogradu umjetnik i performer Siniša Ilić dekonstruira nasilje povezujući odvojene dijelove kulture i umjetnosti. Na američkom sveučilištu Duke, autorica projekta Marina Gržinić i ganski teoretičar Kwame Nimako raspravljaju o Europskoj uniji i globalizmu.

 

Rad Can Gülcüa, Handapparat Migration sastoji se od zbirke tekstova, medijskih reportaža, studija te dokumenata koji s jedne strane svjedoče o povijesti migranata, rasizmu i diskriminaciji nad njima, dok s druge strane demostriraju odriješitost i emancipaciju doseljenika, mobilizacijski potencijal odupiranju i suprotstavljanju nesreći. Rad ne fungira samo kao akumulacija administrativne papirologije u svrhu izložbenog objekta, već kao polazište za kritičko suočavanje s tematikom migracija i političkom, ekonomskom i ideološkom kontekstualizacijom institucija moći u povijesti.

 

Video-performans Ane Hoffner I’m too sad to tell you, Bosnian Girl! razotkriva svu podvojenost između civilizirane, građanske ličnosti i one surove, beskrupulozne i instiktivne ličnosti koja se neprimjetno taloži iza kulisa, čekajući jedan sićušni trzaj da bljesne. Mirna ispovijest jedne imigrantice odjednom se pretvara u frustrirani i razjareni bunt protiv života, prislonivši si pištolj uz sljepoočnicu čini se kako je jedini izlaz razočarane imigrantice prijetnja vlastitom smrću. Performans prikazuje ispreplitanje dviju oprečnih ljudskih osobina, uljuđenosti i frustracije, istovremeno u jednom tijelu prilikom tjeskobne socijalne konstrukcije subjekta.

 

Boulevard-Presse Hansela Satoa travestija je i ironizacija dnevnih novina i časopisa, posebice kulturnih stereotipa koji redovito cirkuliraju medijskom periodikom. Reprezentacija etničkih manjina i imigranata u austrijskim novinama naveliko je asocirana s kriminalnom i nasiljem, a konotacijski usmjerena ka ksenofobiji. Projekt s jedne strane ismijava besplatne dnevne novine malog formata koje su danas postale temelj informiranja, a s druge strane negativnu reprezentaciju etničkih i rasnih manjina, prikazavši ih u ovom izdanju isključivo u pozitivnom, čak i prepotenciranom ruhu kako bi se medijska pristranost još više istaknula.

U lagodnom obilasku izložbe, galerijom svakih par minuta odjekuje jezoviti glas pozivajući na jelo: Essen! Essen! Jamjam! Jamjam! Rad je to Anne Jermolaewe koji reproducira poziv glavnog kuhara kampa Traiskirchen izbjeglicama da je vrijeme za objed. Koliko god glas bio zastrašujući ili čak iritirajući, veoma jasno ilustirira cjelokupnu pozadinu procesa asimilacije i integracije imigranata u tuđinsku kulturu, procesa punog podozrivosti i submisivnosti, i teškog puta k političkoj jednakosti. Parafrazirajući Saida na jednom mjestu, Okcident je prečesto poistovjećivao orijentalce s neobuzdanim libidinalnim željama, njihova životinjska instinktivnost onemogućavala im je da misle trezveno i racionalno te bi svaka pomisao na revoluciju bila dosljedna kao i devino dizanje s tla. Stoga i kuharov poziv na jelo vulgarno denuncira bilo kakvu duhovno-intelektualnu potrebu stanovnika izbjegličkog kampa Traiskirchen, svodeći sve njihove potrebe na jednu – onu za punim trbuhom.
Objavljeno
Objavljeno

Povezano