Intervju Piše: Nikolina Pejić
Rašićeva djela propituju kanon lijepe umjetnosti kao dobre umjetnosti, a u isto su vrijeme na granici između opredmećenog minimalizma i pop kiča. Iza naziva Historicistički kabinet čuda nalazi se gigantski Apoksiomen prekriven zrcalima. Ova grafičko-kiparska instalacija zauzima središnji dio izložbenog prostora i svojom monumentalnošću plijeni najviše pažnje. Cijela instalacija prekrivena je s tristo mobilnih zrcala; zahvaljujući igri svjetla i odbljesaka, Apoksiomen se oblikuje i mijenja te gigantska skulptura pred našim očima postaje transparentna i reflektira svoju prisutnost.
Autorovo uspješno spajanje simbola dobre i lijepe umjetnosti s elementima ready-made umjetnosti referira se na njegov rad iz 2005. godine 1001 pogled, iz kojeg je preuzeo zrcala. Korelacija između prošlih i današnjih radova može se prepoznati i u ostalim intervencijama, umjetnik koji povezuje ideale lijepe i dobre umjetnosti prošlosti i sadašnjosti, igra se i sa svojim radovima. Ponavljaju se motivi i materije. Ono što se najviše ističe je bjelina – u radovima, konceptima, ambijentu. Boja koja simbolizira početak, ali i kraj. U bijelom se (de)materijalizira (ne)stvarno: naša percepcija se iz iluzije pretače u zbilju i iz zbilje u iluziju.
Jedan od takvih radova je i Ja-Ja, instalacija od 37 000 bijelih plastičnih jaja, od kojih je 50 svijetlećih. Autor se poigrao pojomovima ego i ja (ego-ego, ja-ja). Posjetiteljima je omogućen hod po instalaciji, što simbolizira krhkost ljudskog ega, našeg ja, a može se protumačiti i kao hod po autorovom egu. Znamo da je ja u umjetnika vrlo osjetljivo, izlaganje svojih radova je i izlaganje sebe. Samim time jasno je vidjeti što gazimo kad gazimo Ja-Ja.
Instalacijom Umjetnost je lijepa autor intervenira u izložbeni prostor velikim bačvama s razlivenom bojom vodeći se geslom: nemogućnost slike mogućnost je ambijenta. Za razliku od prošlog rada, likovni je doživljaj ovdje usmjeren na vizualno. Izlijevanjem boje iz bačvi nastaju kompozicije koje se koloritom ne uklapaju u koncept bjeline.
Kiparska intervencija Ovalna skulptura izrađena je montiranjem pedest šipki na zidnu konstrukciju, koje stršeći u prostor pomalo izazivaju i nelagodu promatrača kada se nađe pred njima. Element stresa i iznenađenja pojačan je akustičnim efektom padanja šipke.
Van prostora paviljona postavljen je i posljednji dio ovog koncepta. Na rubu je kiparska intervencija koja koristi šipku pričvršćenu na zid Akademije likovnih umjetnosti, na čijem se kraju nalazi drvena lutka u prirodnoj veličini čovjeka. I u ovom radu autor se koristi efektima iznenađenja i neizvjesnosti za promatrača, lutka u našim očima izgleda kao čovjek spreman na skok. Pomaknute su granice održivog. Ako metalne šipke promatramo kao pravce koji definiraju sliku kao prikaz, tada lutka (ili možda čovjek) koji hoda po tim pravcima, hoda po samom rubu umjetnosti.
Možda se na prvi pogled ove instalacije i intervencije čine lišene bilo kakve emocije, no nakon pomnijeg promatranja možemo prepoznati dio autorove osobnosti u njima, najviše u radovima Na rubu i Ja- Ja. Zajedničko im je što je u oba slučaja umjetnik podređen publici i njenom mišljenju. Publika koja hoda po umjetničkom ostvarenju koje predstavlja ego (a na nama je da shvatimo gazimo li naš ili autorov), ista je ona publika iznad koje po rubu hoda autor. Mala je granica između hoda po egu i hoda po rubu.
Objavljeno
Objavljeno
