Brana je ipak popustila

Najveća vrijednost rada Prokleta brana Lale Raščić ujedno je i njegova najveća mana.

piše:
Ana Kovačić
ProkletaBrana_500

Piše: Ana Kovačić

Vjerni su pratitelji suvremene umjetnosti posjetivši Pogon Jedinstvo u kratko vrijeme trajanja izložbe dočekani povelikim zalogajem. 16. studenog je otvorena izložba projekta Prokleta brana bosansko-hercegovačke umjetnice Lale Raščić koja je ostvarena u suradnji više kulturno-umjetničkih udruženja. BLOK je organizator, partneri su DeLVe iz Zagreba, galerija Kontekst iz Beograda, SCCA iz Sarajeva te je Pogon podrška cijelom projektu.

Rad je rezultat jednogodišnjeg istraživanja, ima kameleonski karakter i oslanja se na tradiciju usmene književnosti i epskog narativa pri čemu je to ispoljeno putem djelomično osuvremenjene ljubavne priče.

Ovaj rad je zaista logičan nastavak puta ove umjetnice. Još u ranom stadiju svoje umjetničke karijere, Lala Raščić se postavila u ulogu naratora i koketirala s medijem audio(radio)drame. Jedan od prvih radova u tom nizu bio je The Invisibles – referenca na političku situaciju i na, konkretno, tretman bosansko-hercegovačkih izbjeglica u tuđini, zatim su slijedili Sorry, wrong number – rad koji je u svojoj suštini ponovna izvedba postojeće radio drame, Sve je povezano – priča o gangsterima u Bosni u maniri noir filmova te Travel in a box – rad koji je doživljavao stalne transformaciju kao i Prokleta brana. Ono što je više manje karakteristično za sve gore navedene radove/projekte je kombinacija videa, koji je okosnica rada, crteža i objekta/artefakta. Taj “recept” se donekle primjenjuje i na Prokletu branu.

Početni impuls za ulazak u ovaj projekt bio je poziv koji je umjetnica primila od svog brata za vrijeme boravka u poplavi opustošenom New Orleansu koji joj priča, i time se ponavlja moment usmene predaje, o radio drami Katastrofa emitiranoj u bosanskom mjestu Lukavcu 2000. godine i o panici, mnogo većoj od one nakon Rata svjetova Orsona Wellesa, koju je izazvala. To je bio okidač za početak razmišljanja o ljudima koji žive u orvelijanskom konstantnom stanju rata i opsežno istraživanje koji su s prethodnim predstavljanjem ovoga rada (Sarajevo, Beograd, Banja Luka) u konačnici doveli do izložbe kakva je postavljena u Zagrebu.

Prostor bivše tvornice Jedinstvo je u potpunosti transformiran impresivnnom scenografijom koju čine bijela uska platna na kojima je projekcija brane uz zaglušnu buku uzburkane divlje vode, napravljena je splav, na projekciji velikih dimenzija vidimo samu umjetnicu kako izvodi ovaj “moderan ep” a prostorom se krećemo uskim pontonom s kojega promatramo akvarele na podu.

Upravo opisani prostor je carstvo fikcije a uspinjanjem na gornji kat tvornice dolazimo do prostorije u kojoj se cijela bajka demistificira mapama istraživanja koje je prethodilo te video dokumentacijom na kojima možemo vidjeti Lalina prethodna izvođenja epa u Beogradu, Sarajevu i Banja Luci te razgovore kustosa, kritičara i umjetnika o njenom radu.

Ono što je najbolja odlika rada zapravo je dvosjekli mač – slojevitost i mnogostrukost čitanja. Lala Raščić u ovom radu ulazi u ulogu umjetnice novog vremena – dotiče se ekologije, vrlo suptilno postavlja pitanje održive energije, pitanje Bosne kao crpilišta energije za Europu budućnosti a samim time je to i kritika vlasti koja nije ujedinjena kako bi zaštitila svoje građane i njihov interes. Također, još jedna od mnogih tema koje se dotiče je i rodno pitanje, uloga žena u usmenoj tradijciji. Lala Raščić istupa u javni prostor, postaje žena koja odbija prenositi usmenu predaju sjedeći uz ognjište već to radi u prostoru dostupnom svima te se zbog toga njena gesta može čitati i kao svojevrsni aktivistički čin. S druge strane, dimenzija koja je nešto uočljivija je svakako referenca na prošlost, oslanjanje na epsku formu i, između ostalih, na bosansko nasljeđe. Kroz arhaizme koje koristi u svojoj priči ona medij novog doba, videoperformans, usidruje u prošlost s kojom stvara neraskidivu vezu, a onda i novi narativ. Upravo ovaj posljednji element je bio vidljiv u okviru međunarodne izložbe Gdje se sve tek treba dogoditi – Spaport 2010. u Banja Luci, element novog narativa kao metafore narativa kojeg je nužno izgraditi nakon rata u postjugoslovenskim društvima. Upravo taj kameleonski karakter ovog rada je, rekla bih, njegova najbolja odlika. Ovisno u kontekstu u kojem se nalazi izazvat će drugačija čitanja. Glavne elementi u ljubavnoj priči Lale Raščić su sadašnjost i budućnost, kapitalizam i korupcija, uzrok i posljedica, s jedne strane bogatstvo odabranih a s druge konstantni neuspjeli pokušaji da se ostvari ljubav i izgradi život. Zaista preslikana svakodnevica.

Uz izjavu same umjetnice da je “svjesno išla u zavođenje gledatelja” ostaje nam pitanje kako bi dvije razine ovog postava funkcionirale odvojeno. Mnogo bolje, vjerojatno, te uz puno manje zasićenja, zamora i disperziranosti pažnje.

Objavljeno
Objavljeno

Povezano