Kritika Piše: Ante Jerić
Mi Hrvati nismo baš dobri s bojama. Mrzimo crnu ili preziremo crvenu, a zelena nam samo ide na žice. Širimo područje mržnje nesimetrično po cijelom spektru, a evo, ovih je dana u modi mrziti pink, što će reći ružičastu. O čemu ja govorim? Kratak sadržaj za neupućene: Željko Mitrović je srpski tajkun one vrste koja u tranziciji niče kao gljiva poslije kiše. Čovjek posjeduje uspješnu televiziju pa legalno i transparentno pokušava proširiti posao na pravu stranu Drine. Ima šanse da ostvari naumljeno ako uspije povezati više hrvatskih lokalnih televizija. Gdje je zaplet? Ta televizija emitira snijeg, nekakav surogat za informativni i igrani program, a svoju visoku gledanost duguje emitiranju turbo folka. Turbo folk je sporan u cijeloj priči. Jezična aritmetika kaže : TV Pink = turbo folk.
Mi Hrvati očito ne volimo turbo folk. Točka. Ajd’ dobro… nije da ga ne volimo. On nam je poput seksa -; očito omiljen i sveprisutan, al’ nismo ludi da ga prikazujemo na televiziji. Zašto? Uzmite si vremena i pokušajte dati trezven odgovor, jedan od onih koji nije natopljen predrasudama. U čemu je problem? Turbo folk ima priglupe, polupismene tekstove, kažete. Ima i gangasta rap. Idemo dalje. Turbo folk ima banalne melodije, kažete. Ima i gangsta rap. Estetika, dakle, nema s tim ama baš nikakve veze. Dapače, gangsta rap je paradigmatski primjer poželjnog u glazbenoj emisiji koja drži do sebe dok je turbo folk demoniziran i dosad nije ni primirisao dalekovidnici.. Uz turbo folk se lijepe skandali i vatreno oružje. I uz Gangsta rap se… razumijemo se. Javno ćudoređe dakle, nije problem. Etiketa made in? PoluobnaŽene i muškarci poznati kao turbofolkeri najvišeg reda mahom dolaze iz Srbije. U takvom odnosu očekivao bi čovjek da će na prvoj crti antifolkerskih snaga biti vodeći ljudi HVIDRE kao, nespretno rečeno, oni koji glazbu uopće mogu metaforički izjednačiti s velikosrpskom agresijom. Ali vraga, oni konzumiraju ili bar ne ragiraju na podražaje turbo folka. Istina, zacrvene se gore nego lakmus – papir u lužini na sam spomen Halida Bešlića, ali njega, oprostite lijepo, ne možete pronaći u nomenklaturi turbo folka.
Čovjek se, nakon svega, mora zapitati što je uopće turbo folk. Najveća apologija tog glazbenog izričaja koncentrirana je u 100-;110 kila žive vage koja se odaziva na Vuco! Siniša Vuco. Pogledajmo malo svijet kroz njegove naočale. Turbo folk su brate, osmijesi na licu, dobro auto, dobro piće, zgodne atraktivne cure, kršni momci, u svakom 100 kila, ali dopušta i 90 za lakše kategorije. Turbo folk je lipa atmosfera, naši proslavljeni sportaši, naši dobri glumci, izvođači i pjevači. Turbo folk su gentlemani, galantni vlasnici klubova široke ruke koji će uvik počastit, svaka im čast! Turbo folk je oružje, al šta ima veze malo oružja. Pukne se koji metak, ranjavaju se ljudi, al’ bar nema mrtvih. Mrtvaca ima kod onih što vole drogu – haus, rev, tehno-;mehno, Ice-;T repera, 50 Centa – šta ti ga ja znam. Esencija hedonizma, vidite.
I u medicini se traži drugo mišljenje. Uvjerljiviji odgovor na pitanje turbo folka, odgovor koji će naći zajednički nazivnik za sve pojave zbog kojih se uopće vodi debata o folku na dalekovidnici, daje Rambo Amadeus. Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrašnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Amen.
Gospodin Vuco, prema vlastitom priznanju, živi prema 3P-u. Pojist, popit, poprčit stoje kao bastioni tog svjetonazora. To je turbo folk. Prema Douglasu Adamsu, ljudi su tek treća vrsta po stupnju inteligencije na trećem kamenčiću od Sunca, odmah iza miševa i dupina. Jamačno je Adams, nakon kariole lakih droga na turneji po Balkanu zalutao u neku folkoteku. Tako sam bar mislio u nježnijim godinama. Šireći krug poznanika i prijatelja promijenio sam mišljenje. Folkeri su presjek društva. Uz one kojima su dupini i miševi superiorni po intelektu, ima tu budućih managera, IT stručnjaka koji timski bildaju uz istočnjački melos, idiotske stihove koji ti se lijepe za mozak, silikone na putenim mjestima. Znate već, grlo je vlažno, ruke su u zraku, a pogled je zapeo na nečijim nogama koje sežu odavde do vječnosti, u pristojnijoj varijanti, razumije se. Kako to objasniti? Centar za ukus im je amputiran zajedno s krajnicima u trećem osnovne pa su jadni osuđeni na turbo folk i Nad lipom 35? Teško. Ipak se radi o niskim strastima. A Rambo je tomu samo dao ime.
TV Pink nam treba koliko i Treći svjetski rat. Krunski argument velikih demokrata koji ne bi ni prstom pomaknuli da se ružičasta boja proširi brže od karcinoma našim medijskim prostorom svodi se, dakako, na slobodu izbora. Kamo sreće da je daljinski upravljač dovoljan da riješi sve moje probleme. Stvar je malo složenija. Medijski prostor je sustav, a unoseći novi element svi se odnosi mijenjaju. Ako Mitrović doista uspije povezati lanac lokalnih televizija i pripoji ih ružičastom carstvu, loše nam se piše.
Postoje ljudi koji svoje vrijeme poklanjaju katodnoj cijevi u dnevnom boravku samo u posebnim prilikama, možda Draženu Siriščeviću i Operi box tu i tamo, a postoje i njihovi antipodi koji konzumiraju isključivo junk proizvode i sustavno ignoriraju iole kvalitetniji sadržaj. Oni kao nekakve konstante ne ulaze u našu jednadžbu. Izuzev ekstrema, većina ljudi je varijabla u nekakoj sivoj zoni i podložni su izgradnji kakvog – takvog ukusa. Može ih se odgajati. Teško je i SKUPO navikavati publiku na kvalitetan sadržaj. To, na koncu konca, vodi povišenju njihovih standarda i onda im više ne možeš podvaliti muda za bubrege, svakojake reality showove u kojima se svira veseljku i/ili Avine sapunice prije večernjeg Dnevnika čije praćenje zahtijeva 3.4 neurona upitne funkcionalnosti. Lakše je pribjeći manje kvalitetnoj i JEFTINIJOJ varijanti. Tu na scenu stupa Mitrović. On će otići najdalje u tome i neumitno povući za sobom lijep dio marketinškog kolača. Pogledajmo konkurenciju. TV Nova se čak spominje u nekim kombinacijama kao Mitrovićeva meta. Dovoljno je reći da je opisni pojam RTL -;a u talijankama ” televizija s najglupljim programom”. Kao jedina opozicija se ističe jedna druga troslovna kratica -; HRT.
Ubirući pretplatu od građana i ponosno noseći atribut nacionalna ona se obavezuje na minimalan standard kvalitete ispod kojeg se ne smije ići. Ipak, i to je vrlo elastično pa će na Prisavlju, htjeli -; ne htjeli morati prihvatiti borbu na neprijateljskom terenu. Dražena Siriščevića i Operu box zamijenit će mlađahna dekoltirana voditeljica, a umjesto Rossinija u njegovu terminu slušat će se, recimo, Huljić. Taj isti Huljić će se predstavljati kao prvoborac protiv narodnjaka koji je svojim pjesmuljcima čuvao dignitet rafiniranog hrvatskog ukusa još od rata naovamo. Njegov primjer povući će i ostale zabavnjake s dna estradne kace. Onaj tko je gledao Operu box, ili Hit Depo, ili Kviskoteku ili kvragu sve, bilo koji dokumentarac odabrao Đelo Hadžiselimović, neće prepoznati razliku. Jedina alternativa koja njemu preostaje je da ugasi televiziju.
Objavljeno
