Poptika Znam, znam, svima vam je dosta Severine, non-stop je u svim novinama, bojite se otvoriti konzervu da ne bi iskočila iz nje. I valjda sam zadnji kolumnist u Lijepoj našoj koji piše o “skandalu” sa Severinom i kazališnim glumcima. Situacija je već ispretresana s malog milijuna stajališta, osim čini mi se jednog…
Privatna kazališta u Zagrebu s kakvim-takvim profilom i renomeom mogu se izbrojati na prste jedne ruke (i to ruke iznimno nespretnog i neopreznog radnika u pilani). Većina kazališta je ovisna o izdacima države i grada, koji plaćaju hladni pogon – uključujući i glumce.
Uzevši to u obzir, pomalo mi je nakaradno kako jedan ceh, koji već isisava para od ni krivih ni dužnih poreznih obveznika – želi još i isisavati pare od Severine, koja je svojim vlastitim novcima stavila predstavu na daske!
Istinu govoreći, stavila ju je na daske jednog javnog kazališta. I jest da time remeti interese profesionalnih glumaca, grabeći im termine… no, što je s interesima publike? Pa valjda bi primarna svrha javnog kazališta trebala biti da nudi sadržaje koji će privući javnost! A sudeći po interesu za Severininom predstavom, svrha je ispunjena.
Neki bi mogli reći da su ljudi koji su pohodili “Čekajući svog čovika” ljudi koji inače ne idu u kazalište, i koji neće ni nakon “ČSČ” promijeniti svoje navike; oni su samo usputni turisti, i od njihovog interesa može profitirati jedino Severina. No… mene to podsjeća na glazbene snobove koji priznaju jedino mišljenje ljudi koji imaju milijun CD-a, stavljajući u podređeni položaj casual fanove glazbe: one koji imaju tek 10-20 CD-a, koji glazbu najčešće slušaju na radiju ili kad negdje izađu, koji “ne žive mjuzu 24 sata na dan”.
Zašto su interesi casual fanova manje vrijedni? Posrijedi je kvantificiranje strasti: ako ti je glazba sporedna stvar na svijetu onda je, tobože, tvoj trenutak ekstaze kad naletiš na omiljenu stvar na radiju automatski manje vrijedan od trenutka ekstaze prekaljenog glazbenog džankija kad isti naleti na nešto dragocjeno nakon višesatnog kopanja po skinutim mp3-jima ili recenzentskim CD-ima. To je jedna obična poluga moći koja služi uzdizanju elite “pravovjernih kužera” nad masom “prevrtljivih turista.”
Svijet popularne glazbe je dobar primjer za ovu priču, jer igrajući po pravilima slobodnog tržišta popularna glazba ovisi upravo o “turistima”: džankija će uvijek biti, ali pravi se uspjeh (komercijalni, a usudio bih se reći često i artistički) ostvaruje kad se privuče turiste. A njih se privlači kompromisima.
I ne kužim, zašto je uopće “kompromis” tako prljava riječ? Kad neki izvođač “izda” svoje korijene i učini svoju glazbu pristupačnijom široj publici, čistunci će ga optužiti da se “razvodnio”. No, ne bi li možda bilo prikladnije takve ustupke promatrati kroz metaforu koktela? Uzmimo, recimo, Black Eyed Peas. Snimili su par albuma alter-hip hopa, a onda okrenuli ploču i postali jedan od najpopularnijih bendova na svijetu. I kako su to postigli? Mogli su oni ostati vjerni svojoj izvornoj, malobrojnoj publici, ali su raširili ruke cijelom svijetu tako što su u miks ubacili disca, rocka, bollywooda, miami bassa… Ukratko, šarenilo okusa. Kompromisima su svoju glazbu učinili BOGATIJOM.
Jesu li je učinili boljom ili lošijom, to sami procijenite. No, problem s kazalištem je, rekao bih, što svojih Black Eyed Peasa nema baš u izobilju (mada, možda, sad ima Severinu kao svoju Shaniju Twain).
Kazalište nije ovisno o hirovima tržišta, pa ne mora raditi kompromise. Neki bi rekli da ga to čini slobodnim. Ja bih rekao da ga to obogaljuje, uljuljkuje u hermetičnu samodostatnost, gdje se svaki pokušaj otvaranja svijetu odbacuje kao “estradizacija teatra.” Slično je s hrvatskim filmom. Gdje su tinejdžerske komedije, akcići, horori? Nema ih, jer hrvatski filmovi se snimaju mimo potreba tržišta. Financiraju ih državne institucije, kojima je očito više stalo do toga da upražnjavaju nebuloznu simboličnu funkciju “respektabilne kinematografije” nego onu smisleniju “kinematografije koja se GLEDA.”
Smatram kako bi u idealnom svijetu država trebala ili financirati svu umjetnost, ili ne financirati umjetnost uopće. Naravno, ne živimo u idealnom svijetu, ali baš zato mislim da se upravo pred umjetnost koju država financira, između ostalog, mojim novcima bez moje dozvole – trebaju postavljati stroži kriteriji. I to ne stroži kriteriji tipa štajaznam “je li to lijepa umjetnost dostojna kanonskih klasika” nego tipa: “trudi li se dovoljno ova umjetnost komunicirati sa mnom ili bilo kim drugim?”
Objavljeno
Objavljeno
