Tema Piše: Dejan Kršić
Već gotovo tradicionalno, i ove godine je krenula priča o promjenama u uređenju statusa samostalnih umjetnika. Obično se u prethodnim takvim slučajevima događalo da se (nakon kraćeg razdoblja medijske halabuke) odustane od bilo kakvih promjena jer se, naravno, pred neke nadolazeće izbore – a kod nas uvijek dolaze neki izbori – nijedna vlast ne želi zamjeriti bilo kojoj skupini glasača. Ovoga se puta dio samostalnih umjetnika, članova Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), boji da bi ministar kulture Jasen Mesić mogao misliti ozbiljno.
Prvo se netom i fejsbukom proširio paničan glas kako “Ministarstvo ukida status samostalnog umjetnika”, a onda je na portalu liderpress.hr objavljen tekst Ivice Grčara koji je prisustvovao sastanku u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika i, očito pod snažnim dojmom tog skupa, napisao tekst u kojem se govori o “staljinističkoj maniri Ministarstva”, “podobnim i nepodobnim umjetnicima”, “političkim kriterijima” i slično.
Umjesto da se u pitanje dovede čitav postojeći sustav i zakonske promjene iskoriste da se uspostavi bolji, pametniji, korisniji, efikasniji i pravedniji, u HZSU se udarilo u kuknjavu kako se “politika miješa” (kao da do sad nije bila do grla upletena) te se protestira protiv prava ministra da imenuje članove Stručnog povjerenstva. Mada su se nešto prije iz HZSU čuli zadovoljni glasovi, a i Ministarstvo u svom javnom priopćenju potvrđuje da je upravo angažmanom tada još novog ministra Jasena Mesića osigurano 2.000,000,00 kuna dodatnih sredstava, čime je riješena ovogodišnja mini kriza u prijemu novih članova. Pri tom nitko ne spominje da je kriza u prvom redu i izazvana djelovanjem Vlade i Ministarstva, a zatim i nedovoljnom aktivnošću HZSU, tj. raspodjelom budžetskih sredstava u kojoj o prijemu novih članova očito nije vođeno računa.
Onda je Ministarstvo kulture poslalo svoje reagiranje na objavljeni članak, kojim se prilično relativiziraju tvrdnje HZSU i pokazuje da je priča o tajnosti, ako ne baš iskonstruirana onda malo prenaglašena. Ako je vjerovati Ministarstvu, Zajednica samostalnih umjetnika je napravila ozbiljan propust i članstvo nije izvijestila na vrijeme, mada – a to su potvrdili i neki članovi HZSU – već odavno znaju da se priprema Zakon i pozvani su da sudjeluju u radnoj skupini koja treba usuglasiti prijedlog Zakona. Koliko se zna, u toj radnoj skupini uz predstavnike Ministarstva kulture i nadležnih tijela državne uprave sudjeluju predstavnici i stručne službe HZSU te predstavnici Inicijative za kulturu.
Uostalom, kao trenutačno nadležna udruga, upravo su predstavnici HZSU trebali ranije inicirati promjene, provesti široku javnu diskusiju i predstaviti svoj prijedlog novog zakona. Ovako je, barem u dijelu zainteresirane javnosti, stvoren dojam da se vodi bitka oko izuzetno nategnutih teza i tumačenja dostupnih ranih nacrta Prijedloga zakona, samo da se ne bi konačno zadrlo u postojeći, u velikoj mjeri petrificiran sustav u kojem se radi nečega što se tumači kao privilegija povlaštene manjine uskraćuju prava drugima, a država ostaje bez prihoda od poreza koji su daleko veći od onoga što bi se uštedilo daljnjim (svakako neprihvatljivim) restrikcijama broja i prava samostalnih umjetnika.
Da budemo brutalni, zar doista Vlada RH i nadležna Ministarstva (financija, gospodarstva, kulture…) misle da će nešto bitno uštedjeti na ukupnom broju od 1321 samostalnog umjetnika i umjetnice kojima preko HZSU država trenutačno uplaćuje doprinose? U zemlji s tolikim brojem prerano i neopravdano umirovljenih branitelja, sumnjivih invalida (prema nedavnim podacima u Hrvatskoj su 529.103 osobe s invaliditetom od kojih je 328.018 korisnika invalidskih mirovina, dakle, gotovo svaki treći hrvatski umirovljenik korisnik je invalidske mirovine), povlaštenih mirovina (među ostalima i saborskih) itd?
Uostalom, sagledajmo realnost situacije u dostupnim brojkama. Prema dokumentu dostupnom na web stranici Ministarstva kulture u 2011. budžet MK za zdravstveno i mirovinsko osiguranje umjetnika (dakle HZSU) iznosi 33.215.491 kn. Uz dodatna 2 milijuna koji su naknadno osigurana, taj budžet dakle jedva prelazi 35 milijuna kuna.
Istodobno, samo informativne usluge HINE (Hrvatska izvještajna novinska agencija) dobivaju potporu od 21.679.720 kn ili, budimo zlobni, samo nas administracija i upravljanje Ministarstva kulture koštaju 77.691.967 kn. Istodobno, recimo, u sklopu projekata tzv. javno-privatnog partnerstva Grad Zagreb i RH plaćaju godišnje 53 milijuna kuna rate kredita samo za Arenu Zagreb. Sljedećih 30 godina samo Grad Split plaćat će za Spaladium arenu privatnom investitoru (konzorciju Sportski grad TPN koji čine IGH, Dalekovod i Konstruktor-Inžinjering) zakupninu u iznosu od 42 milijuna kuna godišnje, a još toliko plaća i drugi naručitelj, Vlada RH.
Naravno, kao što smatramo da treba pročistiti redove dragovoljaca i invalida od onih koji neporavdano koriste taj status, i tako doslovno potkradaju svoje kolege i sve one kojima je pomoć doista potrebna, tako treba riješiti i čudne stvari unutar HZSU. Recimo nešto nepopularno: tamo doista ima i ljudi koji se baš i ne bave aktivno svojom nominalnom umjetničkom djelatnošću, koji su na nekim stalnim honorarnim angažmanima (npr. u medijskim korporacijama) ili čak godinama u inozemstvu. Ali riječ je o doista rijetkim iznimkama, a problem je da se opet krenulo u rješavanje jednog uskog područja bez jasne šire slike, vizije razvoja i strategije djelovanja. Kao prvo, trebalo bi inzistirati na donošenju jasne nacionalne kulturne politike koja bi trebala uključivati odnosno biti osnova za donošenje posebnih nacionalnih strategija kreativnih industrija, filma, dizajna… pa tek onda pojedina pitanja i segmente regulirati posebnim zakonima. Ovako je osnovni dojam da se mijenja forma samo da se ništa bitno ne promijeni i to je najstrašnije u ovom prijedlogu zakona.
Nepodnošljiva lakoća zakonodavca
Ipak, u restrikcijskim intencijama koje se iščitavaju u prijedlogu Zakona, svu krivicu možda i ne treba baciti samo na Ministarstvo kulture. U priopćenju Ministarstva stoji i rečenica: “Programom gospodarskog oporavka Vlade RH iz svibnja 2010. godine predviđene su izmjene Pravilnika što je dobro poznato i predstavnicima HZSU-a.” U pozadini povećanja kriterija i ‘racionalizacije’ Zakona o pravima umjetnika i obavljanju umjetničkih djelatnosti stoje, dakle, odluke koje se nikako ne tiču samo Ministarstva kulture. Čini se da ono tu na neki način pokušava balansirati između zahtjeva za smanjivanjem budžetskih troškova i svoje temeljne zadaće, odnosno zahtjeva za zaštitom i unapređenjem prava umjetnika i poticanja kulture. Treba imati na umu da je donošenje novog Zakona o posebnim pravima samostalnih umjetnika i poticanju kulturnog i umjetničkog stvaralaštva te revizija pravilnika o postupku i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, kao i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, predviđeno u dokumentu Plan provedbenih aktivnosti Programa gospodarskog oporavka Vlade RH iz svibnja 2010. I to s datumom donošenja “prosinac 2010.” (pdf. dokument, str. 76) I ta planirana brzina svakako zabrinjava.
Opet se pokazuje da se aktualna Vlada RH vodi dominantnom neoliberalnom logikom, i preko svojih Ministarstava provodi isključivo kriznu politiku stezanja remena, a ne razmišlja se o politici razvoja, između ostalog i kreativnih / kulturnih industrija kao novih načina proizvodnog zapošljavanja, društvenog razvoja i doprinosa gospodarskom oporavku.
U HZSU tvrde da Ministarstvo kulture Zakon o umjetnicima želi donijeti po hitnom postupku. U svom priopćenju Ministartvo to također negira, ali procedura kojom se do sad radilo na prijedlogu Zakona je svakako problematična i ostavlja mjesta opravdanoj sumnji.
Bez obzira na dosadašnje propuste HZSU-a, nužno je zahtijevati da Zakon ide u normalnu proceduru, u kojoj će biti dovoljno vremena za provođenje najšire javne diskusije i usklađivanje stavova. Ne smije se pristati na nametnuti rok i isiljeni način forsiranja Zakona kroz “demokratsku proceduru”. U roku od dan-i-po ne može se provesti suvisla javna rasprava. Dakle u odgovorima na priopćenje MK i njegove pozive na konzultativne Sastanke, zainteresirani akteri prvo se trebaju usuglasiti barem u jednom i reći da je ovakav način donošenja Zakona neprihvatljiv i da tražimo zaustavljanje ovakvog postupka donošenja Zakona i osnivanje šireg tijela, radne skupine u kojoj će, uz postojeće članove, biti i predstavnici samih umjetnika, udruga, organizacija i obrazovnih institucija (koje školuju buduće potencijalne samostalne umjetnike) itd. koje će tijekom jeseni provesti širu javnu raspravu i izraditi novi prijedlog Zakona.
Problem, kao i sa zakonima o visokoškolskom obrazovanju i znanosti je da su promjene doista potrebne. Ne zbog neke neumitne logike ekonomskih zakonitosti koje su se eto nenadano oborile na našu malu zemlju, već prvenstveno stoga što je postojeće uređenje pogrešno, neproduktivno pa i nepošteno prema različitim radnicima u kulturi, prvenstveno prema onima u područjima koja izlaze izvan tradicionalnih umjetničkih djelatnosti. A dio otpora unutar HZSU-a dolazi iz konzervativnog odbijanja bilo kakvih promjena, baš kao što i zagovaranje promjena u uređenju statusa često polazi zbog pogrešnih razloga i argumenata. Tako se obično počnu senzacionalistički izvlačiti primjeri raznih estradnih zvijezda, poput Severine prije nekoliko godina, pa se populitsički pita o njenom kulturnom doprinosu i sl. Međutim, situacija postaje jasnija već kad se pogleda službeni prijevod naziva udruge Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika – Croatian freelance artists’ association. U čemu je problem da i netko poput Severine, bez obzira koliko ovog trenutka zarađuje, bude član udruge koja štiti prava slobodnjaka, freelancera? Jasno je da pravi problem nije u tome da li su i uspješni estradni umjetnici članovi HZSU i tako ostvaruju pravo da im država uplaćuje zdravstveno i mirovinsko osiguranje, već je pravi problem u tome što se velik broj poslova i nastupa plaća “na crno”. Nažalost, državnim organima je lakše administrativno rezati prava samostalnih umjetnika nego u tom području uvesti strožu fiskalnu kontrolu.
Dakle, utvrdimo gradivo: status samostalnog umjetnika treba biti dostupan SVAKOME tko svoja radna i socijalna prava ostvaruje (samostalnim ili kolektivnim) profesionalnim umjetničkim radom preko autorskih ugovora, bez obzira na neku “umjetničku vrijednost”, “zasluge” itd. Ovako je Zajednica samostalnih umjetnika efektivno svedena na “Zajednicu samostalnih umjetnika koji ostvaruju pravo na plaćanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna RH”. Samostalni umjetnik koji ne ostvaruje to pravo od HZSU nema nikakve praktične koristi.
Ostale dijelove teksta možete pročitati na sljedećim linkovima:
2. Što ne valja u nacrtu Zakona?
3. Traumatično mjesto kulturnih/kreativnih industrija
4. Nova javna ustanova umjesto stare nad(ri)udruge
Objavljeno
Objavljeno
