Intervju
Piše: Tonći Kožul
Kad sam nekoć studirao novinarstvo, na jednom me ispitu profesor pitao: ako bih kao urednik novina dobio sliku političara kako se prikrada u vikendicu sa svojom ljubavnicom, bih li to trebao objaviti? Dao sam točan odgovor: da je riječ o prosječnom građaninu, ne bih to smio objaviti, no pošto je riječ o javnom djelatniku – plasman takve vijesti je poželjan, dapače.
Međutim, ni tad nisam baš vjerovao kako je to uistinu “točan” odgovor, a za kristaliziranje moje nelagode je, više nego prikladno, baš negdje u to vrijeme naletjela afera Clinton-Lewinsky. Nije da želim braniti Clintonovo šaranje, kamoli to što je lagao svekolikoj javnosti, ali vas pitam… koliko uopće preljubničke aktivnosti dovode u sumnju nečiju sposobnost da bude dobar i uspješan predsjednik? Hoću reći, kad biste saznali da vaš frizer ili automehaničar vara svoju ženu, kladim se da ne biste odjednom počeli dovoditi u pitanje njegovu sposobnost da vam u red dovede frizuru/auto! U redu, pozicija predsjednika SAD-a sa sobom nosi puno veće odgovornosti od one kvartovskog automehaničara, ali… koliko god u našem društvu preljub bio nepoželjna pojava, i dalje stoji slijedeće: u preljub se upuštaju različiti ljudi različitih karaktera iz različitih razloga – i iz puke činjenice da je netko preljubnik ne možemo s nikakvom preciznošću zaključiti je li taj netko “dobra” ili “loša” osoba, a kamoli koliko je sposoban za posao koji obavlja. O kojem god poslu bila riječ!
Tako da, eto, mislim da se oko afere Clinton-Lewinsky mediji nisu postavili u službu istinskih javnih interesa, i da javnost zapravo nije morala znati za jedan intiman detalj iz života javnog djelatnika koji nam zapravo ne govori ništa o tome koliko je on bio podoban za funkciju koju obnaša. A na kraju krajeva, i poznati i slavni su ljudi od krvi i mesa, te bi stoga i oni trebali imati pravo na svoj i samo svoj komadičak intime. Pa zvali se Bill Clinton, Britney Spears ili Mia Begović.
No opet, dobro je da je Mia Begović odustala od tužbe protiv “Glembajevih” – jer je to skroz kriva prigoda za treniranje tog prava.
Nisam gledao “Glembajeve”, niti imam namjeru, ali… koliko sam skužio iz cijele gungule, aluzije u predstavi na Enu Begović odnose se isključivo na njen javni život. Nisu korišteni, recimo, ulomci iz njenog dnevnika ili njene kućne fotografije – nego se predstava referira na njenu javnu personu, istu onu koja je postala dio topografije hrvatske popularne kulture. Nije čak ni važno što je time pjesnik htio reći: pjesnik se legitimno okoristio slobodnim softwareom iz javnog folklora, i točka.
Ili… možda ipak jest važno što je pjesnik htio reći? Primjerice, ako tragična pogibija Ene Begović nema nikakve političke konotacije (u širem smislu, jel), znači li to da možda pjesnik zaslužuje osudu ako njenu smrt koristi za kritiku društva? Jer, jedno je kad manekenka umre od anoreksije (=žrtva društvenih/profesionalnih normi), a drugo kad glumica strada u prometnoj nesreći (=žrtva obične ljudske nepažnje).
Pa, u takvom slučaju pjesnik možda i zaslužuje neku vrst osude, ali… nipošto ne zakonsku. Jer, ovdje nije riječ niti o klevetanju niti o zadiranju u intimu. Prema onome što sam čitao, nije čak ni riječ o nečemu neukusnom. Osim ako se neukusnim smatra već sam čin komentiranja, kontekstualiziranja, interpretiranja jedne smrti koja – sviđalo se to familiji ili ne – JEST dio javnog folklora. A sličnih situacija je, nažalost, na ovim prostorima u zadnjih petnaestak godina bilo i previše: sjetite se samo desetaka raznoraznih tužbi zbog “duševne boli”, parnica u kojima su vrijednosni sudovi tretirani kao klevetanje, presuda u kojima su novine gubile zbog plasiranja istinitih informacija samo zato što te informacije tužitelju narušavaju javni imidž!
Ako je nekome pojavljivanje u medijima nezaobilazna stavka u karijeri, onda mora biti spreman i na to da mu/joj mediji neće uvijek raditi u korist. Mora biti svjestan/a toga da će, ako izgrađuje vlastitu medijsku mitologiju (makar i nesvjesno), uvijek doći netko drugi tko će tu mitologiju propitivati, te na nju katkad baciti ne odveć laskavo svjetlo. I dok je god posrijedi tek interpretiranje postojeće mitologije, to je gorka pilula koja se mora progutati.
Mada, nisam siguran je li Mia Begović odustala od tužbe iz takvih razloga. Možda je jednostavno porazgovarala s odvjetnikom i skužila da je potencijalna tužba na klimavim nogama? No dobro, neću sad spekulirati… nikad se ne zna, bolje ne izazivati vraga!
P.S. Ovo je moja zadnja Poptika. Neću okolišati: istrošio sam se!!! Ne znam više o čemu bih pisao (barem ne u iole redovnom ritmu), a da se ne počnem ponavljati i/ili mlatiti praznu slamu… a volim vjerovati kako sam, ako mi dopustite trenutak neskromnosti, dosad te dvije klopke uglavnom uspijevao izbjeći. Pun mi je k**ac hrvatskih medija i hrvatske popularne kulture, i hoću se malo odmoriti od razbijanja glave nad tim sranjima. Veliko hvala ekipi Kulturpunkta što mi je dala prostora da neometano pametujem uzduž i poprijeko… i, naravno, hvala svima koji su to čitali i komentirali.
Objavljeno
