Intervju Piše: Ante Jerić
Mladi + revolucija – ako ništa, zvuči obećavajuće za jednu umjetničku izložbu, priznat ćete. Upravo toliko, dvije riječi takorekuć, bile su dovoljne da bi moje plebejsko dupe natjerale na kulturno uzdizanje. A to nije lako, iako bi naziv mog poslodavca možda sugerirao suprotno. Evo, vjerujte na riječ, zna mi se dogoditi da vikendom zaružim vani i u pola sata sprašim dvije tekile, onako s nogu, a da opet u mjesec i pol dana propustim i po tri broja Zareza (iako oboje predstavlja identičan udar po moj novčanik). Još je sudbina htjela da mi s prozora puca pogled drito na Roka i Akademiju pa je eto nekako ispalo da sam upoznatiji s novim radovima Dražena Zečića negoli, primjerice, Branislava Oblučara. Ima toga još, ali shvatili ste poantu.
Nije ni čudo što se često probudim s mišlju da sam sramota za svoju profesiju. Bilo kako bilo, iz te iščašene pozicije imam sasvim lijep uvid i spreman odgovor na pitanje zašto neki kulturni objekti konstantno privlače manje posjetitelja nego Tupperware prezentacije kod moj tete. Kratko i jasno – puku su dosadni. Ovogodišnje izdanje Salona mladih na moju veliku sreću teško bi se moglo tako opisati. Pristojno bi bilo da vam sad kažem što sam tamo vidio i kako to već priliči, izdvojim 5 najsvjetlijih trenutaka. Top liste su sada u modi:
5. Bez naziva / Time for Revollusion
Na broju 5 dio je izložbe za koji vam uopće ne treba karta. Za vrijeme trajanja 29. Salona mladih, od 04 -25. listopada HDLU Vam omogućuje slobodnu uporabu sanitarnog čvora bez obveze posjećivanja izložbe – piše lijepo na velikoj instalaciji koja se vidi čim izađeš iz tramvaja. Ovim su me kupili, a da još nisam pravo ni preko praga stupio. Na samim ulaznim vratima stoji neonski natpis Time for revollusion. Našao se pred tim cerebralnim podražajem i jedan kolega od pera. S nula glasova protiv i isto toliko suzdržanih zaključili smo da je revollusion kalambur od engleskih riječi revolution i illusion, što je, ja još i danas mislim, sasvim prihvaljivo objašnjenje i lijep uvod u ono što nas je kasnije čekalo. Pokušao sam potvrditi svoje sumnje, stvarno jesam, ali me ona smišna biondina nakon mog Oprosti, curo! samo mrko pogledala i otišla za svojim poslom. C’est la vie, ni prvi ni zadnji put, idemo dalje. E, ako je koji čitatelj namjernik upućeniji, nek’ svakako ostavi komentar tamo dolje.
4) Folklor #1 / Folklor #2
Četvrti najbolji trenutak izložbe rezerviran je za filmiće o Španjolskoj u doba Franca i istoj zemlji u osvitu demokracije. Tako Folklor #1 govori o nekom Francovom intimusu koji se na vrhuncu moći okladio da može pojesti 20 pečenih jaja i umro pokušavajući to dokazati. Drugi dio istog filma govori o prvom rave tulumu u Valenciji nakon Francove smrti i nije ni približno urnebesan kao ono što mu je prethodilo. Folklor #2 ispituje sličnosti između Filipa II. Španjolskog, prvog hispanskog kralja, i Julija Iglesiasa, kralja top- lista. Ako vas ovo dosad napisano nije nagnalo da pogledate ove filmiće, sigurno ne bi ni intelektualni koncept koji ih povezuje pa se neću ni truditi pisati dalje.
3) Performans general autostoper / Devrim (Revolucija)
Na Salonu se našlo svačeg zanimljivog, ali malo što poput radova Turčina Ahmeta Oguta koji je zaslužan zadva rada koji bi i samostalno zaslužili ulazak u top 5 pa je nekako red da zapišem čovjekovo ime i prezime. Prvi se sastoji od 11 fotografija (plus 1 crtež) koje prikazuju umjetnika prerušenog u generala koji autostopira s dvije automobilske zastavice u rukama. Nečija pokretnina stane, a on na brzinu montira one službene zastavice na praednji i stražnji dio automobila i uskoro kreće show na četiri kotača. Sve dok je autostoper general u njemu, automobil je simbol sile. Duhovito, a nepogrešivo razotkriva temelje na kojima stoji moć, kud ćeš bolje. Njegova druga instalacija nije ništa lošija, dapače. Postav priča priču o Devrimu (Revoluciji), prvom turskom autu koji je trebao postati domaća varijanta volkswagena. Prototip je poslan na probnu vožnju predsjedniku i sve je bilo dobro prvih 6 metara, a onda je ponos nacije stao jer je netko zaboravio natočiti gorivo. Tako je kroz jednu bizarnu epizodu ulovljena ona specifična kemalistička turska crta koja nije prisutna u sadašnjosti Turske, a neće bit ni u njenoj europskoj budućnosti. Broj 3 na našoj listi.
2) Jeudi Noir
Sljedeća instalacija koja se popela gotovo na vrh najboljih trenutaka ovogodišnjeg Salona mladih tek je hrpa konfeta, par čaša, u alkoholu ugašenih čikova cigareta, boca Pol Remy vina, hrpetina balona i beatovi Gnarsa Barkleyja koji se šire iz zvučnika. Ispostavilo se da je to postav Jeudi Noir, ili po naški, Crnog četvrtka. Ova umjetnička skupina ime duguje četvrtku 1929. kad je newyorška burza izdahnula. A što to oni revolucionarno rade? Nenajavljeno partijaju u stanovima koji su predviđeni za iznajmljivanje što, nećete vjerovati, kao sekundarnu posljedicu ima skretanje pozornosti na previsoke cijene najma pariških nekretnina. Ako je igdje vidljiv, onda je ovdje vidljiv civilizacijski iskorak koji dijeli ’68. od ’08. Njihovi tulumi čisti su u očima zakona, a ako kojim slučajem ljude dan nakon prosvjeda boli glava bit će prije da je to od lošeg vina nego od policijskog pendreka. Poslana poruka je okej u referencijalnom smislu (ej, stanovi su preskupi) i što je još bitnije, u fatičkom (ej, mi smo tu). Cilj je, dakle, ispunjen i sve 5. Pa sad ti ostani kući i ne idi na prosvjede.
1) Dodir s udaljenosti
Ta ta ta ta taa ra ta ta ta ta ta… Radio, live transmission…Radio live transmission…ta ta ta ta taa ra… Joy Division na gitaronu! Nije prošla ni sekunda od incijalne koji q reakcije, a već sam stajao pred instalacijom Dodir s udaljenosti. Na platnu mariachi sastav uz taktove Transmissiona daje svoj obol demonstracijama protiv neefikasnog korištenja regionalnih javnih fondova negdje u Latinskoj Americi. Dance, dance, dance, dance to the radio. Čudni su putevi revolucije. Možda nije konceptualno zanimljiv kao Jeudi Noir ni intelektualno moćan kao Ogutove umotovrine, ali je definitivno trenutak koji se upiše u sjećanje i stoji tamo dugo nakon što napustite Salon mladih i vratite se svom životu.
Evo vidim sad da sam Labrovića zaboravio. Jesam materijal za antisklerin, jesam. Ma, bilo je tu, blago rečeno, još puno zanimljivih stvari. Svaka je bila na svom mjestu, tako da su eksponati, ma koliko bili različiti, predstavljali svaki po jedan dio iste slagalice zvane Revolucija. Mogao bih još o tome, ali došlo je vrijeme da podvučem crtu ispod dosad viđenog.
Ovaj put nema naravoučenija, tek jedna kratka opisna ocjena. Ukupni dojam je i više nego pozitivan. Ako ste, kao i ja, od malih nogu traumatizirani emisijima tipa Skica za portret čiji metajezik čini emisiju takvom da je mogu s kakvim-takvim zanimanjem pratiti tek apsolventi povijesti umjetnosti, Salon revolucije je prava stvar za vas. Pametno postavljen, zanimljiv i aktualan, kroz lajt motiv koji povezuje najrazličitije eksponate, ne odveć pretenciozno čini očitim kako umjetnost i revolucija idu ruku pod ruku, prelaze granice i mijenjaju svijet. Idite pa vidite.
Objavljeno
Objavljeno
