Spasimo hrvatsku glazbu… od čega?

Piše: Aleksandar Holiga

Poštovani,
Javljam vam se s pitanjem koje se tiče nagrade Zlatna koogla, odnosno najavljene humanitarne akcije ‘Spasimo hrvatsku glazbu’. Budući da ste najavili kako se svakim glasom i kupljenom ulaznicom za dodjelu nagrada pomaže ta akcija, zanima me na što se ona odnosi -; zapravo, čemu to točno dajem svoju podršku ukoliko glasam… Bio bih zahvalan ukoliko biste udovoljili mojoj znatiželji, a pretpostavljam da isto pitanje zanima i druge potencijalne glasače.
Unaprijed zahvalan,
Aleksandar Holiga.

Hvala na interesu, gospodine Holiga…
Naša je ideja humanitarne akcije direktno ovisna o potencijalnim sponzorima. Kako smo ih kontaktirali 400-injak ove godine, a odaziv za financijskim segmentom je zasad 0 kuna, ne možemo utjecati na količinu i odjek nečega što smo zamislili kao otvaranje fonda za mlade izvođače (demo karaktera), te im pomoći tim novcem pri objavljivanju službenih izdanja ili slanja na edukacione seminare razmjene u zemlje zapadnoeuropskih orijentacija…. Konkretno se na taj dio trebala odnositi naša ideja humanitarnog segmenta akcije. Da je odjek sponzora i potencijalnih partnera bio golem, humanitarnu akciju proširili bismo na što je moguće šire dijelove rada i funkcioniranja domaće glazbene scene…
Hvala još jednom,
Maja Jurić, Zlatna Koogla PR Team.

Gore navedena prepiska uslijedila je nakon što sam primio poziv da glasanjem sudjelujem u diskografskoj nagradi Zlatna Koogla, koja je za ovu godinu najavljena pod bombastičnim geslom ‘Spasimo hrvatsku glazbu’ – kako su revno izvijestili domaći mediji, uglavnom kopi-pejstajući službeno PR priopćenje. Najprije sam mislio da je riječ o propagandnom triku, odnosno autoironičnoj konstataciji kako se svi koji na neki način pokušavaju promovirati domaću glazbu zapravo bave humanitarnim radom (što je u neku ruku i istina, zar ne?), no nisam bio u pravu.

Enivej, nije mi namjera ovdje još jednom raspredati o Kooglačima i onome što rade. Smatram da je riječ o istinskim entuzijastima u čiju dobrohotnost ne treba sumnjati, iako se mnogi možda ne bi složili s nekim njihovim metodama – no, uvijek je najlakše kritizirati onoga tko se trudi nešto napraviti. Zapravo, htio sam da mi geslo njihove akcije posluži kao šlagvort za promišljanje na temu: treba li stvarno spašavati hrvatsku glazbu i od čega?

Vjerujem da će se većina čitatelja složiti s konstatacijom kako je tuzemna glazbena scena u prilično jadnom stanju, odnosno da su događanja na njoj malo kome zanimljiva i uzbudljiva. Izvođači su sa svoje strane nezadovoljni, jer albumi im se prodaju u mizernim nakladama, mnogima od njih vrlo je teško napuniti dvoranu, žale se i da ih televizija ignorira… Izdavači očajavaju zbog sizifovske prirode svog posla i mozgaju kojim će se metodama prilagoditi novim okolnostima – spominju se ‘komadna’ prodaja, plaćeni download, B-katalozi … Konzumenti su potpuno letargični i dobar dio njih dvaput bi razmislio kada bi im netko i besplatno ponudio neko od izdanja koje su, primjerice na Zlatnoj Koogli, prepoznata kao najbolja i najvažnija iz protekle godine: Gibonni, Gustafi, Luky, Edo Maajka, Kopito.

Sjećam se kako sam davno, tamo negdje u poratnim godinama, u jednom provincijskom omladinskom listu čitao tekst čiji je autor u najboljem soc-realističkom maniru pozivao čitatelje da ne slušaju srpsku glazbu (tada je, paradoksalno, u većem omjeru bila riječ o rock bendovima poput Partibrejkersa i sličnih, a puno manje o narodnjacima), jer “da je dobre domaće i strane glazbe sasvim dovoljno da zadovolji svačiji ukus”. Danas smo u sasvim drugačijoj situaciji: ogroman dio omladine sluša Srbe, a ‘prosvijetljenim’ i ‘intelektualnijim’ glazbenim fanovima pored svih terabajta mp3-ica koje cirkuliraju file-sharing servisima niti ne pada na pamet zamarati se onim što rade Detour, Quasarr, My Buddy Moose, Connect, General Woo i ostali. Također, takvi niti u ludilu ne bi kupili bilo kakav album osim onog kojeg smatraju apsolutno esencijalnim kolekcionarskim itemom, jer zašto bi plaćali za nešto što mogu dobiti besplatno? Postavlja se pitanje: kako natjerati ljude da slušaju hrvatsku glazbu -; jer to je, valjda, krajnji cilj akcije koja je želi spasiti?

Oprostite mi ako je moje gledište suviše radikalno, ali ja smatram da taj posao ne mogu odraditi ni diskografi sa svojim višestruko precijenjenim izdanjima, niti zakoni o nametu na prazne CD-ove, niti projekti poput T-portalove Fonoteke (koja se, kao što znamo, barem do sada pokazala kao epski fijasko), a niti fondovi za mlade izvođače koji će im pomoći u objavljivanju službenih izdanja koje nitko neće kupovati i slati ih da žuljaju guzice po nekakvim (mislim, stvarno!) seminarima… Mislim da je problem u samim izvođačima, odnosno u njihovom autizmu, pasivnosti, nerealnim očekivanjima i -; prije svega -; nedostatku potencijala.

Ovaj jad i bijeda koji trenutno imamo ponajviše je rezultat manjka suvislih izvođača i pjesama koje bi se mogle mjeriti sa svjetskom produkcijom i(li) donosile nešto novo i autentično. Što je najgore, situacija u undergroundu nije ništa ružičastija od one u mainstreamu: grassroots teritorij koji bi trebao iznjedriti nove uzdanice hrvatske glazbe nastanjen je ponajviše samodostatnim “herojima ulice”, uglavnom bez ambicija za proširivanjem kruga slušatelja te desetim klonovima ionako loših izvođača iz “zemalja zapadnoeuropske orijentacije”. Tako da bi vjerojatno najtočniji odgovor na pitanje iz naslova bio: hrvatsku glazbu treba spašavati od nje same. Koliko od estradnih vedeta koje su si nabile astronomske cijene, pa premalo nastupaju i zato ne mogu prodati album ali kukaju kako ih mediji ne vole – toliko i od mladih izvođača cijepljenih od originalnosti, hrabrosti i inicijative.

I još nešto što se tiče ovih drugih, onih kojima su Kooglači željeli pomoći. Hrvatska jest mala zemlja, ali sasvim je sigurno da među tih 4,5 milijuna stanovnika postoji njih barem par desetaka koji su u stanju proizvesti glazbu koju će na tisuće drugih poželjeti slušati. Oni ponajprije sami moraju dobro razmisliti na koji način žele do toga doći. Kako trenutno stvari stoje, domaći diskografi mogu im vrlo malo pomoći, čak bih rekao da bi više odmogli objavljivanjem službenog izdanja jer bi im time ograničili vlastiti kreativni manevarski prostor za promociju. Naime, čak i neki izvođači koji već nekoliko godina ne postoje, a u svoje su vrijeme obećavali, konstantno se spominju po internetskim forumima i blogovima, a nadobudni pojedinci postavili su njihovu kompletnu demo-diskografiju za besplatan download. Mogućnosti online promocije su goleme – koliko još Arctic Monkeysa se mora dogoditi u svijetu da bi to ljudi i kod nas shvatili?

No, i taj “avangardni” pristup, koji je drugdje već odavno realnost, mladi izvođači koji žele iz anonimnosti krenuti u juriš za spas hrvatske glazbe moraju kombinirati s još jednim – i to onim najklasičnijim i najtradicionalnijim: nastupima uživo. Zato su prostori u kojima se oni redovito priređuju, i općenito mjesta na kojima se odvija urbana kultura i kultura mladih, apsolutno na prvom mjestu ako ćemo pričati o tome što u ovom kontekstu treba spašavati…

Fotografija gore: Connect