Tema
Piše: Tonći Kožul
Hrvatsko društvo skladatelja-Zaštita autorskih muzičkih prava (HDS-ZAMP) i Hrvatska gospodarska komora (HGK) potpisali su Sporazum o osnovnim načelima i uvjetima za ostvarivanje prava na naknadu za reproduciranje autorskog djela za privatno ili drugo vlastito korištenje. Konkretnije govoreći: od svakog prodanog praznog CD-a ZAMP-u će ubuduće ići 0,08, a od svakog prodanog praznog DVD-a 0,12 kn. HDS-ZAMP je isprve tražio gotovo pa dvadeseterostruko veće tarife, ali je popustio nakon reakcija IT tvrtki. Sporazum možete detaljnije proučiti na Bugovim stranicama (http://www.bug.hr/bolex/). Nisam ekspert za te stvari, ali pošto se spominju i audio i audiovizualni sadržaji, ja ću pretpostaviti da bi nameti trebali sjesti u džep ne samo glazbenoj nego i filmskoj industriji (unatoč tome što je u popratnim reakcijama jedino glazbena industrija označena kao suštinski bad guy).
Ako izuzmemo gramzivost HDS-ZAMP-a… meni je ova inicijativa načelno OK. Godinama pržim zakonom zaštićenu glazbu i filmove ko konj, a prže ih – u manjoj ili većoj mjeri – i svi ljudi koje znam. Nismo uključeni ni u kakav lanac piraterije, ali ipak dajemo neke novce za CD i DVD medije na koje pržimo glazbena i filmska djela – djela koja se inače ne dijele besplatno. I mislim da je stoga fer da neka para od toga ode i ljudima odgovornima za nastanak tih djela!
A kad kažem da mi je “ova inicijativa načelno OK”, to ne znači da mislim da je sve sad med i mlijeko. Recimo:
– kako će se dijeliti te pare? Kome? Na osnovu čega će se odrediti kome koliko pripada? Hoće li uistinu biti odgovarajuće podmireni i inozemni autori, ili će se “preko reda” favorizirati domaće?
– od filmske industrije u ugovoru sam uspio vidjeti da je spomenuto jedino Društvo hrvatskih filmskih redatelja – a što je s filmskim distributerima? Hoće li biti podmireni i videotekari, koji valjda najviše ispaštaju zbog sve masovnije cirkulacije diviksa?
– naknada nije konačna nego je tek prvi korak, i u planu je da se nameti osmerostruko povećaju u roku od 2-3 godine. A “ako radna grupa nesumnjivo utvrdi da naknada ne utječe na prodaju proizvoda obuhvaćenih naknadom, može odrediti raniji prelazak na naknadu iz slijedećeg razdoblja” = “ako vam nije bed, mi bi još i više para. Čim prije!”
– da citiram Tomislava Domesa iz Egoboo.bitsa (http://www.egoboobits.net): “Ako autori dobivaju naknadu za svako moguće kopiranje njihovih radova, onda bi to kopiranje slijedom toga moralo biti legalno. To međutim nije slučaj. Sintagma ‘privatno kopiranje’ se doslovno odnosi isključivo na situaciju u kojoj ja kupim originalni CD i kopiram ga na *svoj* kompjuter ili drugi CD kako bi ga mogao slušati u *svom* autu. Ako ga međutim kopiram svom prijatelju ili nedajbože podijelim sa svojim prijateljima koje sam upoznao preko neke od p2p mreža, ponovno sam napravio prekršaj – usprkos činjenici da su vlasnici sadržaja i autori unaprijed obeštećeni, a ja unaprijed kažnjen za sve potencijalne takve događaje.”
– oporezivanje hard diskova i PC-ja u ovu svrhu… hm, nije li to već malčice pretjerano? Ne bi li umjesto toga za ovu svrhu imalo više smisla oporezivati, recimo, brze internet-veze? (Što bi opet, istina, otvorilo neke nove Pandorine kutije…)
… I tako dalje, i tako dalje. Može se naći još podosta razloga zbog kojih bi se spomenuti sporazum trebao vratiti na doradu. No, nekako imam dojam da online peticija protiv tog nameta (http://www.aktivacija.mine.nu/index.php) nije pokrenuta s ciljem ikakve dorade, nego se kategorički suprotstavlja inicijativi u bilo kojem obliku! Nije mi nimalo simpatična HDS-ZAMP-ova gramzivost te gard da mogu raditi što god hoće bez da ikome imaju išta objašnjavati… ali isto tako, bogami, neću staviti ni potpis na peticiju.. Barem ne u obliku u kojem je prezentirana.
No, ajde da se redom osvrnem na stavke peticije pod naslovom “Zašto potpisati?”. Da ukrotim već podivljali word count
ove kolumne, ograničit ću se mahom na problematiku u sferi glazbe.
Jer ne želite poskupljenje informatičke opreme.
Shvatljivo, ali samo po sebi nije nikakav argument.
Jer smatrate da se glazbenici, kao i svi ostali radno sposobni ljudi trebaju financirati od svoga rada, a ne živjeti na Vašoj grbači.
A što je drugo izdavanje nosača zvuka negoli dio profesionalnog bavljenja glazbom, ilitiga RAD?!? Jest da glazbenici mogu zarađivati na koncertima i prodaji majica i štatijaznam – ali da ne žele zarađivati od nosača zvuka, onda ih brate ne bi zaštitili autorskim pravima i ne bi ih prodavali! Situacija je jednostavna: ako je snimanje i prodaja albuma rad a albumi se neovlašteno kopiraju u tolikim razmjerima da je prodaja istih ozbiljno ugrožena (definitivno u Hrvatskoj, gdje je duboko ukorijenjen mentalitet tipa “ako za nešto treba platiti, ali ja to mogu ubost besplatno, ja ću to ubost besplatno pa makar i ne bilo baš u skladu sa zakonom, jebeš sve”***) – onda ste Vi, dragi moji potpisnici peticije, ti koji radno sposobnim ljudima onemogućuju da se financiraju od svog rada! Pritom se, naravno, svesrdno ispričavam onoj petorici potpisnika peticije što u životu nikad nisu besplatno spržili komad zakonom o pravima zaštićene glazbe. Sori što smo vas uvukli u sve ovo!
*** (Jest da se muzika neovlašteno kopira otkad je god tehnologije i medija što to omogućuju – ali treba i uzeti u obzir narav tehnologije i medija, tj. koliko je kopiranje brzo/jednostavno/masovno. Jedno je bilo kad si morao provesti sat vremena čekajući da ti se jedan album snimi na jednu audio-kasetu, a drugo danas kad ti frend za nekoliko minuta može snimiti DVD s nekoliko desetaka sati glazbe! Danas je kod nas kupnja original CD-a nešto čime se ljudi hvališu, veliki događaj, kao kad odvedeš partnera na večeru u neki super egzotični restoran.)
Točno jest da se na CD/DVD medije ne prže samo materijali zaštićeni autorskim pravima. Ali, ja mislim da na to ne bi trebalo uslijediti podpitanje “koliko” (“…pržiš glazbe i nastavaka ‘Pirata s Kariba’ a koliko osobnih dokumenata i inog”) – nego sasvim bazično protupitanje: da ili ne? Pržiš li kopirajtanu mjuzu i filmove ili ne? Još jednom, pozivam da se javi onaj tko je u životu pržio CD-e/DVD-e, a da NIKADA nije za džabe pržio glazbu za koju bi inače trebao platiti! Također, pozivam da se javi itko tko je nakon omasovljenja pržilica nastavio kupovati original CD-e u istom, ili barem približnom, obimu kao prije.
(A i mislim, ako od 100 praznih CD-a koje kupiš na tek njih dva zapržiš Shakiru i Gibonnija, za tu privilegiju plaćaš pišljivih osam kuna. Big fucking deal.)
Jer poput većine građana ne razumijete kakve veze imaju glazbenici sa cijenom Vašeg mobitela, računala, praznog CD-a i brojnih drugih stvari koje su drastično poskupile.
Kao prvo, nisam primijetio da se u sporazumu HDS-ZAMP-a i HGK spominju mobiteli (iako će i oni u dogledno vrijeme postati itekako aktualni u ovoj sferi). A kao drugo – da, protivim se projektiranom osmerostrukom povećanju nameta, koje se može okarakterizirati kao kočenje informatizacije društva … ali iz navedene formulacije ispada da je već prva etapa nameta nekakav šokantan udarac po džepu! Tko zna, možda i jest za one likove kojima je previše platiti upad od 10-20 kuna za neku večer u Močvari pa se seljakaju na ulazu?
Jer Vam zaista nije jasno kamo odlaze silni novci (u ovom slučaju ~3.000.000kn godišnje) koje konstantno dajemo za svakakve namete.
Ajde, konačno nešto razumno: slažem se da je potrebna potpuna javna transparentnost u raspodjeli ovog novca. I da bi na tome trebalo inzistirati.
U rubrici “Pomogli (ni)su” upućena je zahvala nekim članovima HGK – vrlo mali broj, ali su nam dali vrijedne informacije o pozadini ovih nameta i igrama koje se odvijaju iza kulise. E sad već stvar postaje zanimljiva! Ali, čekaj… o kakvim je zakulisnim igrama riječ? Nešto tipa da će si HGK i HDS-ZAMP trpati pare u džep mimo reda? A ako da – zašto nismo svjedočili nikakvim prosvjedima diskografa i izvođača?
Gledajte, ni ja nisam skroz stopostotno uvjeren u čiste namjere uključenih. Ali, s druge strane, iza peticije ne vidim ljude koji misle da treba pokrenuti/pojačati monitoring nad HDS-ZAMP-om, ili možda čak oformiti organizacijsku alternativu. Vidim samo ljude koji su se navikli da mogu pržiti što god, kad god i koliko god hoće, pa kmeče poput malih beba kad im netko kaže da ne može to baš tako dok su god na snazi postojeći zakoni o autorskim pravima. Vidim ljude koji ovu priču doživljavaju kao epski sraz bespomoćnih malih potrošača i velikih zlih kompanija, i pritom jedva da uopće natuknu da su tu negdje u igri i – vjerovali ili ne – GLAZBENICI od krvi i mesa.
Ako se glazbenici i spominju u ovakvim pričama, uglavnom se sve svodi na primjere Metallice i sličnih kao bezdušnih milijunaša koji žicaju džeparac za đakuzi u novoj vili na Beverly Hillsu. Međutim, pogledajte bolje i vidjet ćete da se većina glazbenika – sa svih grana žanrovskih rodostabala, sa svih razina hranidbenog lanca, bili mainstream, bili underground – baš i ne vesele vrlom novom “all free music all the time” svijetu. Creative Commons, kreativna licenca koja omogućuje slobodno korištenje, prerađivanje i razmjenu autorskih djela – jest lijepa ideja, ali nažalost ne i nešto što u postojećim društvenim okvirima pospješuje profesionalno bavljenje glazbom. Nije ni čudo da su se od glazbenika CC-u mahom priklonili ili veterani što su namlatili što se namlatit para dalo (David Byrne, Beastie Boys, Chuck D), ili underground entuzijasti čija izdanja, iskreno govoreći, i nemaju baš neku značajnu tržišnu vrijednost (Loca Records (http://www.locarecords.com/mission.html).
Naravno, glazbenici nemaju bogom dano pravo na profesionalno bavljenje glazbom. No, nažalost, isto tako su neizbježne dvije činjenice: a) za stvaranje glazbe najčešće je potrebno uložiti puno vremena, b) za zarađivanje para od kojih se može živjeti također je najčešće potrebno uložiti puno vremena. Mnogi glazbenici vjerojatno i nisu skroz zadovoljni postojećim dominantnim zakonima o autorskim pravima… ali, jebiga, ne vide drugog načina od kojeg mogu živjeti od onoga što vole. A pošto i ja to volim, voljan sam poštivati njihovu želju.
U financijski razumnim granicama, jel.
Objavljeno
