Festival denuncijacije

Piše: Boris Postnikov

Nakon što je višetjedna polemika o ZAMP-u okončana jednoglasnim zaključkom predsjednika Josipovića da je otpočetka bio u pravu, da se oko toga svi slažu i da će se ubuduće također slagati, hrvatski medijski prostor trebalo bi neko vrijeme raskuživati od zadaha tog slaganja i složenih spinova plasiranih u namjeri da se rasprava vodi o svemu, osim o onome što je trebala biti njena tema: pitanju monopola Hrvatskog društva skladatelja i tvrtke Emporion Josipovićeva prijatelja Marka Vojkovića na ubiranje novca od zaštite autorskih prava. Utoliko, uputno je izmrcvarene pseudoargumente napokon ostaviti po strani, već i zbog pretpostavljene prezasićenosti čitatelj(ic)a upravo završenim festivalom denuncijacije. Ako, ipak, postoji razlog da se na razrovano medijsko polje još jednom osvrne, onda se on ne sastoji u neodgovornom naklapanju o narkomanima, reketarima i HOS-ovcima – o čemu je, čini se, manje-više sve rečeno – već u razini na kojoj se samo pitanje medija pojavljivalo u istupima nekoga tko bi, po logici stvari, trebao biti među najodgovornijima za promicanje njihovih vrijednosti.

Vratolomnim polemičkim eskivažama zadane teme Ivo Josipović konstruirao je niz znatno krupnijih problema, ali skandalozno zanemarivanje osnovnih novinarskih pravila i nepoznavanje financijske strukture i zakonske regulative medija funkcionirali su u njegovim istupima kao pouzdan lajtmotiv. 

Nije pritom riječ samo o tome da je svoje reagiranje na optužbe Ivice Đikića prethodno ustupio zdrugu “najutjecajnijih” dnevnih novina, kako bi on na vrijeme pripremio teren za harangu, što je primjer prilično fleksibilnog razumijevanja prakse medijske polemike. Niti u onom notornom pitanju iz tog reagiranja – “Kako to da u vremenima u kojima su propali mnogi mediji, ili su negdje na rubu propasti (Vjesnik, Nacional, Forum…) jer su izloženi nemilosrdnim zakonima tržišta, kad mnogi novinari, na žalost, ostaju bez posla, baš jedino Novosti i Hrvatsko slovo uživaju državnu potporu?” – tu su ga, naime, elementarno upućeni vrlo brzo podučili da je izjednačavanje državno financiranih (Vjesnik, Novosti, Hrvatsko slovo…) i komercijalno usmjerenih (Nacional, Forum…) novina znak zabrinjavajuće ignorancije. Da je tvrdnja kako “jedino Novosti i Hrvatsko slovo uživaju državnu potporu” faktografska perverzija i da, naposljetku, Novosti i Hrvatsko slovo čak i nisu financirani istim mehanizmima, jer ove druge pomaže Ministarstvo kulture, a prvi novce dobivaju preko Vijeća za nacionalne manjine. Ne iscrpljuje se, konačno, cijeli problem ni u otkriću da predsjednik države ima običaj dogovarati s urednicima opremu svojih intervjua, što se donekle kosi sa Zakonom o medijima, koji opremu tekstova eksplicitno smješta u domenu uredničke autonomije; priča o njegovu višekratnom – i uspješnom – urgiranju da se promijeni naslov razgovora svojedobno objavljenog u Nacionalu, koju je i sam potvrdio, zgodan je maleni eksces u usporedbi sa svakodnevnom žurnalističkom idiotolatrijom političara “kojeg nikad nismo toliko voljeli”, barem ne od doba kad smo toliko voljeli Ivu Sanadera.

Sva ova i još poneko Josipovićevo recentnije otkliznuće s onu stranu osnovnog poznavanja medijskog gradiva samo su, zapravo, signal načelnog stava bezbrižne indolencije i nonšalancije spram pitanja medija i novinarstva. Čak i kada reterira iz otvorenog i neargumentiranog vrijeđanja autor(ic)a Novosti tvrdnjom kako im list zapravo uređuje Milorad Pupovac prema načelnoj kritici komercijalnih medija, kao što čini u jednom od posljednjih intervjua, i kada se zalaže za zakonsko sprečavanje fuzije medijskih i drugih poslova, on brzo odbija mogućnost da pritom misli na EPH, tvrtku o čijim se interesnim stapanjima s građevinskim poslovnim poduhvatima piše već godinama. A kada ustvrdi da o tim stapanjima nije znao ništa, teško je reći govori li istinu ili diplomatski pokušava zadržati temu na načelnoj razini; svejedno, zapravo, jer u prvom slučaju samo iznova pokazuje frapantno neznanje o ključnim problemima ovdašnje medijske scene, u drugom kukavičko izbjegavanje da direktno prozove one koji mu lašte bistu, onako kako proziva medije koji to ne čine.

Nije da u Josipovićevom upornom brkanju razina i kriterija pritom nema nekog sistema. Najjasnije ga je, čini se, formulirao odgovarajući na optužbe za pripadnost “političko-medijskom” kartelu: “Mislim da se takve priče javljaju zato što se novinarstvo prvi put suočava s nemilosrdnim zakonima tržišta koji neke izvrsne novinare ostavljaju na cesti. Država ni predsjednik ne mogu donositi odluke vezano za medije”. Morali smo, dakle, završiti na “nemilosrdnim zakonima tržišta”, drukčije naprosto ne ide: aksiomatska pretpostavka svakog prihvatljivog političkog istupa, ti zakoni u javnom diskursu funkcioniraju kao ideološki tabu, džoker-stav, supstitucija za imanje vlastitog mišljenja. Uzaludno je stoga ponavljati da retoričko prebacivanje vlastite političke odgovornosti na impersonalne zakonitosti apstraktnog tržišta, refleksna gesta kojom ovdašnji političari samouvjereno ističu vlastitu beznačajnost, sadrži niz skrivenih, a pogrešnih pretpostavki, među kojima je najznačajnija ona o apartnom, autonomnom djelovanju tržišnih silnica. Na primjeru hrvatskog medijskog tržišta to je jednostavno pokazati: ako ga je regulirala država, primjerice, smanjenjem stope PDV-a na tiskane medije na 10 posto, i ako je time dobrodušno darovala korporacijama poput EPH-a goleme iznose, onda se sloboda tržišta ipak prvenstveno sastoji u vrlo slobodnom tumačenju javnog značaja i uloge malih oglasnika velikih mogula, poput Jutarnjeg i Večernjeg lista, na što je nedavno argumentirano podsjetio novinar Toni Gabrić. Ako ista država pritom bezbrižno promatra financijsko koprcanje neprofitnih medija, ne smatrajući neophodnim niti zakonski precizirati njihov status, onda se sloboda tržišta sastoji uglavnom u posve slobodnom odabiru medijskih vrijednosti koje će ta država poticati i onih koje neće. Ako je distribucija tiskanih medija otvoreni monopol jednog čovjeka, Ivice Todorića, onda se sloboda tržišta sastoji mahom u slobodnom padu pred noge najvećeg domaćeg oglašivača. I tako dalje, i tako dalje.

Država koja je 2007. bezbrižno otpisala 300 milijuna kuna proračunskog novca smanjenjem PDV-a komercijalnim tiskovinama, da bi pet godina kasnije ugasila jedini državno financirani dnevni list zbog deset puta manjeg gubitka, vrlo jasno pokazuje koji su joj medijski prioriteti i vrlo očito donosi “odluke vezane za medije”, ma što njen predsjednik tvrdio o tome. Njegovo mjerenje značaja Novosti licitiranjem s “par stotina prodanih primjeraka” – usput, provjerljivo lažnim, kao što je podsjetila novinarka Lela Vujanić – samo je refleks takvog tržišnog fundamentalizma. Povlačenje na zadnju crtu odbrane ozbiljno načetog javnog ugleda utjecanjem “nemilosrdnim zakonima tržišta” tek je potvrda kapitulacije političke argumentacije. A putanja koju je Ivo Josipović opisao od pitanja o monopolu na autorskom tržištu do fabuliranja o novinarima na slobodnom tržištu luping je, u krajnjoj liniji, moguć tek nakon što je konkretnim državnim intervencijama najveći dio hrvatskog medijskog pogona pretvoren u zahuktalu, prolupalu industriju spina.