Moram priznati da me iznenađuje snaga nacionalizma u Hrvatskoj. Pokušaji objašnjenja te činjenice koji cirkuliraju medijima opisuju ga kao reakciju na ratna stradanja pri raspadu Jugoslavije što nikako ne iscrpljuje kompleksnost fenomena. Kako objasniti da su za svakodnevne demonstracije nacionalizma – uobličene u forumske komentare ispod članaka objavljenih na dva najposjećenija portala s domenom .hr – odgovorni, između ostalih, ljudi koji su bili na majčinom mlijeku kad je rat počeo? Petnaest godina nakon završetka sukoba zajednički nazivnik za sve teme na mreži – od prvog pretkola Lige prvaka do napretka u istraživanju biologije robusnosti – postaje prepucavanje na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Srba. U čemu je stvar?
Društvo jako puno energije ulaže u ideju nacije. Najvažniji agent u tom procesu je školski sustav. Povijest je školski predmet koji se sluša osam godina dva sata tjedno i služi kao zemljovid koji pojedincu pomaže da se mapira unutar veće cjeline koju zovemo nacijom. Prošlost nacije je organizirana u formu priče sa standardnim strukturalnim dijelovima koje zovemo početak, sredina i kraj. Ove naizgled banalne stvari su jako bitne budući da se većina priča zasniva: na početku kojeg obilježava stanje ravnoteže, sredini kao intervalu narušene ravnoteže i kraju u kojem je ravnoteža ponovno uspostavljena. Priča o hrvatskoj povijesti građena je po tom modelu. Ljudi koji polože maturu hrvatsku povijest doživljavaju kao razvojni luk od dolaska Hrvata “iza gorja Karpata” na Jadran gdje oni osnivaju državu preko stoljeća stranog jarma i zanijekane države do obnovljene države. Sav taj tekst garnirajte Ivekovićevim slikama i dobijate aktualne mentalne figure hrvatske prošlosti. A istina? Istina je da lajt-motiv ključan za uspostavu nacionalnog identiteta – država – kao koncept ne postoji prije 19. stoljeća. Govoriti o srednjovjekovnim “Hrvatima” u smislu onoga što danas podrazumijevamo kad kažemo Hrvat je fantastika. Isti stupanj suspenzije nevjerice potreban je kad se današnji mentalitet pripisuje mještanima Dubrovnika u 15. stoljeću pod knezom ili posadi Enterprisea D u 24. stoljeću pod kapetanom Picardom. Projiciranje nacije daleko u prošlost i nacija pojavili su se istodobno i, kako iskustvo pokazuje, uvjetovali jedno drugo. To nije hrvatska specifičnost i kao takvo je irelevantno za ovu temu. Zanimljiv je moderni nacionalizam.
Eric Hobsbawm, jedan od najvećih živućih povjesničara, apostrofira Hrvate u tom pogledu: “Potencijalna privlačnost državne tradicije u narodu očita je [u] modernom nacionalizmu (čiji je cilj stvaranje nacije kao teritorijalne države). Navela je neke od tih pokreta da u potrazi za odgovarajućom (i odgovarajuće impresivnom) prošlom nacionalnom državom posegnu daleko u prošlost, dalje nego što doseže stvarno sjećanje njihovih naroda – kao u slučaju Armenaca – čije će se zadnje dovoljno značajno kraljevstvo naći u 1. st. pr Kr. ili Hrvata, čiji su nacionalisti u sebi vidjeli nasljednike plemenite ‘hrvatske političke nacije’. Kao uvijek, sadržaj nacionalne propagande 19. stoljeća nepouzdan je vodič ka onome što su široke narodne mase mislile prije nego što su počele podržavati nacionalnu stvar.” [u: Nacije i nacionalizam]. Istu je dijagnozu hrvatske bolesti s puno manje uvijanja – i uz prozivanje prvog hrvatskog predsjednika – Hobsbawm ponovio prilikom intervjua u Guardianu nakon izdavanja autobiografije. Dok bi pripisivanje makijavelizma Ilircima bilo razmimoilaženje sa suštinom problema, pumpanje nacionalizma u devedestim godinama primjer je kako povijest, uz potpunu svijest o tome, može biti sluga potrebama sadašnjosti. Nacionalizam je tih godina imao dvojaku funkciju; služio je najprije za mobilizaciju, a nakon završetka rata kao prikladna diverzija od pitanja koja su se mogla postaviti našim državnicima glede njihova služenja krupnom kapitalu za male novce.
Drugi primjer iz školskog sustava koji je nezaobilazan ako želite promatrati ideološke stavove s maskom objektivnosti predstavlja jezično pitanje. Najrecentniji primjer predstavljaju prepucavanje oko teza koje je lingvistkinja Snježana Kordić iznijela u knjizi Jezik i nacionalizam. Govoreći o hrvatskom i srpskom jeziku kao varijantama istog policentričnog jezika navukla je na sebe bijes dijela kroatista. Jesu li hrvatski i srpski jezik isti jezik ovisi o načinu na koji određujete jezik, ali inzistiranje da bi se trebalo prevoditi sa srpskog na hrvatski – i to zbog razloga koje je navela Sanda Ham u intervjuu za Večernji – jednostavno je smiješno. Ne znam, možda griješim, ali čini mi se da struka prešućuje Edipov efekt kojeg je itekako svjesna. Tvrdnje lingvista fiksirane u gramatikama i pravopisima ne samo da govore o standardnom jeziku već pridonose njegovom oblikovanju jer ih konsenzualno širi školski sustav. Ako hrvatska i srpska strana rade na tome da hrvatski i srpski postanu dva različita jezika, oni će to i postati. Vjerojatno će im se na putu ispriječiti logika svakodnevnog života jer bi, čisto primjera radi, čak i nakladi Tresić Pavičić bilo lakše objaviti knjigu bez plaćanja prijevoda sa srpskog jezika, “razumjeli” ga potencijalni čitatelji ili ne.
Treći primjer je artikulacija obrazovnog i propagandnog medijskog sustava koja podržava nacionalnu ideju. Ovako složena rečenica može sugerirati da se radi o pojavi novijeg datuma, ali riječ je o dobrim starim propagandnim metodama koji uvijek dolaze pod egidom prosvjetiteljstva. Pogledajte samo karijeru Andrije Kačića Miošića koja je krunu dobila u izdavanju čuvenog djela Razgovor ugodni naroda slovinskoga. Novija čitanja “Kačićeve pismarice” koja se mogu pronaći u knjizi Drukčiji od drugih Divne Mrdeže Antonine ili Kulturalni studiji: ishodišta i problemi Deana Dude kažu da je makarski fratar svoje prosvjetiteljske ideale prilagodio potrebama mletačke vlasti koja nije imala ništa protiv etničkog i političkog osvještavanja naroda sredinom osamnaestog stoljeća. Njegova deseteračka lirika građena je kompilacijom općih mjesta iz imaginarija narodne kulture, a dominantni protuturski ton kojim se uspostavljao diferencijalni identitet pučanstva ničim nije ugrožavao političku hegemoniju Venecije nad dalmatinskim prostorom. Suvremeni pandan Andriji Kačiću Miošiću bio bi, vjerujem, Obrad Kosovac. Njegov desetominutni TV kalendar – kad se dotakne hrvatske povijesti – već godinama najšire društvene slojeve obrazuje u naglašenom nacionalističkom duhu. Poštujući zatvorenu kompoziciju priče o hrvatskoj povijesti koja počinje s pozivom cara Heraklija, a svoj “and they lived happily ever after…” kraj doživljava s vlakom slobode, Kosovac svakodnevno s djecom i odraslima na izuzetno pristupačan način utvrđuje bajku naučenu u školi. On nastavlja tradiciju Kačića Miošića prilozima o krvoločnim Turcima koji kasape pitome Hrvate prilozima zbog čega su danas, nakon premijernog prikazivanja jedne dosadne turske sapunice na konkurentskoj televiziji, svi začuđeni činjenicom da su Turci pristojni ljudi koje, vidi vraga, muče više-manje iste stvari kao same Hrvate. Njegov je originalni doprinos agresivnom nacionalimu – toj bolesnoj regresiji u zagubljeno podrijetlo – očit u prikazu novije domaće povijesti gdje je raspad Jugoslavije sveden na opsesiju polurazvijenih srpskih barbara da zatru hrvatsko ime. I tako iz dana u dan.
Primjera kapilarnog širenja nacionalizma na koji smo potpuno navikli ima puno. Ovo su moji, a svatko od vas, uvjeren sam, može bez problema pronaći par svojih. I bez njihova popisivanja i usustavljivanja nazire se sasvim dobro objašnjenje šovinističkih ispada koji postaju očiti na internetu. Naravoučenije se može, bez ikakvog kompromisa, sažeti u jednoj jedinoj rečenici. Država proizvodi nacionalizam i onda se licemjernom gestom iščuđava posljedicama svoje proizvodnje.
Objavljeno