Popravni iz povijesti

Solidarnost je postala prazni označitelj. U zadnjih nekoliko godina pozivalo se na ljudsku, žensku, braniteljsku, međugeneracijsku i ne znam kakvu sve ne solidarnost. Inflacija upotrebe jedan pojam s pozitivnim konotacijama nije samo obezvrijedila već ga je, barem onima sa suptilnijim uhom, učinila prilično zazornim. Pozivati se na solidarnost znači skočiti u bazen u koji se mnogo ljudi pomokrilo. I tu proučavanje povijesti upotrebe pojma uz čistunske apele za prestanak prostitucije ne može ništa učiniti. Analiza semantike pojma stoji pod pravim kutom u odnosu na njegovu upotrebu. Je li to tek sizifovski posao koji bi trebalo ostaviti kroatističkoj policiji? Mislim da nije. Solidarnost je, unatoč prividnoj potrošenosti, najizgledniji koncept za kristalizaciju političkih i socijalnih pozicija koja je u punom zamahu. Kako pristupiti njenom proučavanju?

Termini u sebi kondenziraju mnoštvo iskustvenih konteksta, a njihova je višestruka značenja moguće upoznati jedino preko tih konteksta koje određuju političke i socijalne okolnosti, komunikacijska situacija i jezična zajednica unutar koje se termini upotrebljavaju. Tradicija historije koncepata – bogato razvedena begriffsgeschichte – utabala je put našoj analizi. Veliki dio mukotrpnog protejskog posla je, što se mene tiče, izuzetno izveo Hauke Brunkhorst u knjizi Solidarnost: Od građanskog prijateljstva do globalne pravne zajednice (Beogradski krug, Beograd; Multimedijalni institut, Zagreb). Pokušaj promišljanja koncepta solidarnosti u lokalnom kontekstu teško će proći bez infekcije njegovim vokabularom. Brunkhorst koncept prati dijakronijski i prepoznaje dva važna zgloba u njegovu razvoju. Latinski izvori solidarnost određuju kao građansko-pravno jamačko udruživanje po mušketirskom načelu: “Jedan za sve, svi za jednoga. Svi priskaču u pomoć onome koji ne može platiti svoj dug, a on je u obrnutom slučaju obavezan prema svima drugima” (Brunkhorst: 10). Pravna regulacija povezala je tako strane osobe, komplementarne uloge i heterogene interese. Velika rekonceptualizacija solidarnosti uslijedila je nakon jakobinskog ustava iz 1793. kada je pojam iz rimskog građanskog prava poopćen na sljedeći način: “Potlačeno je cjeloukupno društvo kad je i samo jedan njegov član potlačen” (Brunkhorst: 10). Mali uvid u povijest koncepta daje nam za pravo da ga smatramo faktorom društvenih promjena. Zahtjev za solidarnošću u oskudnim vremenima je burna autokatalitička reakcija.

Projekt koji reaktivira revolucionarni potencijal koncepta u domaćoj žabokrečini je Akademska solidarnost. Njene učinke zasad je najlakše promatrati posredno, pukim iščitavanjem novina. Difamacijsku strategiju koju posljednjih dana u djelo provodi drugi razred kompradora u Jutarnjem listu lako je pratiti i razumjeti. Ministru obrazovanja je dana jednokratna kolumna da pripremi teren za implementaciju reformnih zahtjeva u visokom školstvu, usual suspects danima spremno sekundiraju vladajućima zloupotrebljujući mitologem modernizacije, a otpor nastavku restrukturiranja visokog obrazovanja prema neoliberalnom modelu predstavljen je kao reakcija akademskih feudalaca na ugrožavanje njihovih udobnih pozicija. Nije to ništa novo. Darko Polšek je još prije desetak godina u članku Sveučilišna gripa, kojeg je zgodno ponovno pročitati, situaciju iz perspektive jednog dosljednog simpatizera neoliberalizma predstavio vrlo slično, ali bez evolucijskih prilagodbi frazeologije koju su bitno odredile minule studentske blokade fakulteta: “Prava kriza naših sveučilišta leži u tome što očajnički želimo ostvariti model europskih, gotovo srednjovjekovnih sveučilišta (koji ionako imamo), sveučilište čije je opravdanje prvenstveno socijalno, ili točnije klasno a ne znanstveno, i kojemu budućnosti upravo zbog toga zasigurno nema. I to bez obzira je li riječ o novom početku ili “kraju znanosti”. A hrabrosti za akademsku tržišnu utakmicu nema jer su pojedinci koji bi trebali iznijeti tu reformu oni koji imaju najviše interesa da sve ostane po starom. Pitanje ‘Ako si država ne može priuštiti sveučilište, kako možete Vi?’ kod nas još nikome nije palo na pamet. Možda je vrijeme da ga postavimo.” Nakon jednog desetljeća globalna ekonomska kriza koju su izazvali Polšekovi neoliberali dovela je u pitanju dominantni ustroj svjetskog tržišta samo da bi ga pokušala ojačati. U svjetskim okvirima tendencija je bila da državna moć administrira isplatu kapitala na račun populacije. (To je ono kad naša premijerka počne pričati kako svi moramo stegnuti remen.) Hrvatski prijevod velike priče, kako vrijeme odmiče, zbog strukturnih specifičnosti hrvatske ekonomije gubi svoju nekadašnju snagu: bogati krizni diskurs spao je samo na mantru o “završetku pretpristupnih pregovora u lipnju”. Vladanje državom – svedeno na vjerovanje u transformacijsku moć te čarobne formule – postalo je tako tek ritual prisilnog neurotičara.

Stvari su, kao što može provjeriti bilo tko komu je stalo, sasvim drugačije; radi se o obrani javnog interesa. Činjenica da “solidarnost” u najnovijoj sintagmi dolazi u kombinaciji s posvojnim pridjevom “akademska” ne bi trebala nikoga navesti da pomisao da se radi o obrani sekatških interesa; ne radi se o unazadnom premotavanju razvoja koncepta solidarnosti, već o trenutku kada se nezadovoljstvo društvenim poretkom dobilo priliku konstituirati kao politički subjekt koji polako shvaća vrijeme u kojem živi. U tom vremenu priča o komercijalizaciji obrazovanja u Hrvatskoj samo je nuspojava ostvarivanja globalizacijskih tendencija po kojim se periferije oblikuju prema modelima iz centara. Za svjetski sistem poželjno je da većina društvenih funkcionalnih sistema u različitim geografskim sredinama – ekonomija, promet, zdravstvo, obrazovanje… – budu, ako ne identični, onda barem sumjerljivi. Proces je na ovim prostorima posebno očit od 19. stoljeća. Paradigmatski primjer za način integracije balkanskih državica u poredak kapitalizma zbio se na Berlinskom kongresu kada se Srbija, pokušavajući iskamčiti međunarodno priznanje, obratila Austro-Ugarskoj. Cijena koju su lobisti morali platiti za osiguravanje državnih interesa bila je obećanje trgovinskog ugovora, povezivanje željeznica s ugarskima u roku od tri godine i regulacija strateški bitnog Đerdapa, dakle dobavljanje lubrikanata kapitalu! To za podređene zemlje, posebno na primitivnom stupnju razvoja, nije nužno loše. Kapitalizam proizvodi sjajne stvari ali, kako vrijeme odmiče, ispostavlja se da je najbolji u proizvodnji i stabilizaciji svih mogućih vidova nejednakosti. Dijalektika života nam je pokazala da zbog ostvarivanja “negativnih” ciljeva nužno morate jačati sposobnosti koje ne isključuju “pozitivnu” primjenu. Ako morate ljude naučiti razmišljati da biste ih pošteno izrabljivali, nema garancije da ti ljude neće u jednom trenutku početi razmišljati o vašim izrabljivačkim navikama. I, kad smo kod toga, poduzeti nešto protiv njih.

U tome je smislu Akademska solidarnost izuzetno bitna jer predstavlja čvršći tip organizacije otpora protiv privatizacije konkretnog javnog dobra pokazujući istodobno punu svijest da se bori sa samo jednom glavom neoliberalne hidre koja želi, kako kaže David Harvey, provesti temeljitu restauraciju klasne moći. Legalistički put kojim se krenulo u tom sukobu dugoročno, sve se bojim, vodi u slijepu ulicu. Kad klasne napetosti eskaliraju redovito se događa da “jedni gotovo uvijek ostaju nekažnjeni dok se na drugim primjenjuje autistični legalizam koji fetišizira zakon” (Brunkhorst: 157). Je li u takvoj konstelaciji snaga pozivanje na solidarnost passé? Vidimo da, unatoč zamagljenosti našeg medijskog okna, problemi o kojima smo pričali nisu lokalne naravi. Organizacijska i kurikularna unifikacija koja odlikuje obrazovanje u svjetskom sistemu ne dozvoljava da budu. Nezadovoljstvo ekonomskim strategijama koje ciljaju u smjeru smanjenja socijalnih davanja, deregulacije tržišta rada i privatizaciji javnih dobra sve je jasnije izraženo. Prepoznaju se problemi i aktivno radi na njihovom rješavanju. TINA – nakon duge neoliberalne orgije – izgleda potrošeno.