Kritika U prošlomjesečnom cirkusu oko koncerta Marilyna Mansona, sa zanimanjem sam pratio kako su kolumnisti tiražnih tiskovina predstavljali kontroverznog metalca svojoj publici. Neki su o njemu govorili kao o marginalnoj pop figuri, uglavnom nepoznatoj široj publici (!). Neki su, pitaj Boga otkud, izvukli anegdotu prema kojoj je na jednom koncertu bacio štene u publiku te tražio od iste da ga raskomada golim rukama (!!). Većina je primjetila kako se Crkva upustila u besmislenu kampanju jer je Manson ustvari bezopasan lik koji izaziva skandale jeftinim šokovima, te nije ništa više od pukog pijuna korporativne pop industrije.
Da je Manson u globalu bezopasna figura, s tim bi se uglavnom i mogao složiti. No, ono što mi je išlo na živce je to kako su spomenuti kolumnisti redom kao suprotnost Mansonovom “ispraznom teatru” prizivali u sjećanje vremena kad je glazba “mijenjala svijet” – Woodstock, punk, bla bla bla. Išlo mi je to na živce jer mislim kako glazba nikad nije uistinu bila katalizator društvenih promjena (u domeni onoga što nazivamo dnevnom politikom, jel), nego samo popratna kulisa glazbenih promjena.
OK, možete sad reći kako pokušavam braniti “svoju” glazbu zanoseći se tobožnjim iluzijama da je podjednako značajna koliko i glazba tzv. “bolje prošlosti”. Možete reći da sam tipični predstavnik postmoderne, ultraliberalne, ultracinične generacije kojoj je “sve OK”. Ali možete li, uistinu, dokazati kako je, u generalnom poretku stvari, glazba mijenjala svijet?
Takve mistifikacije samo služe generacijama da si tepaju kako su bile super i za pet. Jesu li hipiji spriječili Vijetnam? Jesu li punkeri spriječili dolazak Margaret Thatcher na vlast? Jesu li milijuni posjetitelja Live8-a ojačali svijest o problemima u Trećem svijetu? Naravno da nisu. Svijet su u šezdesetima mijenjali pokreti za građanska prava i procvjet feminizma, dok su hipiji samo priredili popratni tulum. Punkeri su ustoličili mehanizme alternative postojećoj glazbenoj industriji (što bi se ionako, na ovaj ili onaj način, dogodilo da se i nisu pojavili), i to je to – punk je mijenjao osobne svijetove, ali Svijet nije niti drmnuo. A milijuni posjetitelja Live8-a došli su pogledati Coldplay ili koga god već, i onda se vratili svojim kućama i nastavili sa svojim životima kao da se ništa nije dogodilo.
“Problem” je u tome što popularna glazba jednostavno nije prikladna platforma za iznošenje smislenih političkih ideja. Glazba, prije svega, udara na emocije. A bit politike je u racionalnom… ili bi, barem, trebala biti. Kad je u politici višak emocija, onda se dogodi sranje, kao recimo ovo naše sranje što se dogodilo u devedesetima.
Pa ipak, unatoč tome, česta su apeliranja na domaće glazbenike da se više politički angažiraju. Kao uzorit primjer pritom se navodi Edo Maajka, i često se citira njegov poklič “Jebo Sabor, jebo vladu”. No, zar ima uistinu išta kontroverzno u tom pokliču? Ta svi u ovoj zemlji mrze i Sabor i vladu! Da je uskliknuo “Jebo zastavu, jebo himnu”, e tad bi se već moglo reći da je zarezao u kancerogeno tkivo ovih prostora. Ali nije.
A i, ono, da jest, to bi i dalje bilo emotivno nabrijavanje bez suvislije razrade. Hmm… što to kažete, da hip hop pjesme imaju puno stihova, u kojima ima itekako prostora za suvisliju razradu? Prostora za poruku ima, svakako, ali hip hop je i dalje uglazbljena poruka, i kao takva ovisna o ritmu i metrici, koje su uvelike ograničavajuće. Jedini primjer suvislog iznošenja političkih ideja u hip hopu koji mi pada na pamet su Disposable Heroes of Hiphoprisy, koji su to ionako postigli po cijenu muzikalnosti. I ne samo da su bili i ostali opskurna pojava, već je politiziranje i njima samima dodijalo već nakon prvog albuma, pa su se raspali a lider Michael Franti prešao u vode apolitičnog organskog soula.
S druge strane, moć glazbe da mijenja svijet pojedinca već je sama po sebi velika stvar. Nijedan bend nije igrao nikakvu ulogu u tome čiji ću broj zaokružiti na izborima, ali mi je zato, recimo, suočavanje s eksplicitno prozelitskim houseom Todda Edwardsa pomoglo u razvijanju tolerancije spram kršćana. (No obratite pažnju kako nisam napisao “igralo krucijalnu ulogu” nego “pomoglo”!)
Glazba ne nastaje u vakuumu, i promišljanje glazbe može nam itekako pomoći pri promišljanju svijeta oko nas. Primjerice, odnos različitih dijelova naše javnosti prema turbofolku simptomatičan je za brojne aspekte naše geopolitičke stvarnosti (o tome više neki drugi put). Ali ipak, činjenica ostaje: neki novi Sunčani Hvarovi, Liburnije, Imostrojevi, Palestine, Čečenije, Srebrenice – dogodit će se neovisno od bilo čega što se bude događalo u svijetu glazbe.
Jest da nema ničeg lošeg u tome da glazbenici dižu glas protiv takvih pojava, dapače, to je sasvim plemenita nakana. Ali, nerealno je očekivati da će to polučiti ikakav osjetniji učinak. Plemenite nakane često su beskorisne nakane, i obratno… U svakom slučaju, nije fer kritizirati glazbenike ako zaziru od društvenog angažmana.
A i uostalom, ljudi koji traže od glazbe da ih informira o politici umjesto da se uhvate novina i knjiga su debili.
Objavljeno