Kritika Vijest da će Barack Obama primiti Nobela za mir ujedno me rastužila i razveselila. Zaslužio ga je, kako stoji u službenom objašnjenju, zbog svoje vizije svijeta bez nuklearnog oružja. Tu već na prvi pogled nešto ne štima jer se, koliko sam pratio periodiku, o nikakvim rezultatima njegove, Nobela dostojne, agitacije nigdje nije moglo pročitati ama baš ništa. A nije se ni moglo čitati jer ih nije ni bilo. Američki predsjednik, uz najbolju volju, dosad nije stigao obići ni sve sobe u Bijeloj kući, a kamoli sve čelnike zemalja koje raspolažu nuklearnim arsenalom. A gdje je još vrijeme za uvjeravanje njih da se odreknu bojevih glava, ej! I opet će mu za par dana uručiti Nobelovu nagradu! Čemu ambivalentni osjećaji? Žalostan sam jer je cijela ta situacija apsurdna i licemjerna. A sretan sam jer mi se u toj apsurdnoj i licemjernoj situaciji barem na moment učinilo da nema velike razlike između nasumično odabranog hrvatskog birača i pažljivo biranog norveškog parlamentarca. Očito obojica naivno nagrađuju predizborna obećanja.
Kad smo već kod obećanja, teško se ponekad ne zapitati da li pojedini kandidati pobjede zbog obećanja ili unatoč njima. Ide li i vama strašno na živce kad vas smatraju zlatnom ribicom koja, kako je poznato, ne pamti duže od tri sekunde? To bi moglo objasniti zašto predsjednički kandidati od hrpetine prigodnih fraza (kojima se čak i finalistice Izbora za miss Automoto sporta razbacuju bez većih problema) uporno biraju baš one koje ne bi trebali izabrati. Pogledajte samo što nam ovih dana poručuju kandidati dviju najvećih stranaka u Hrvatskoj.
Evo, za početak, Ivo Josipović. Čovjek je rekao da će u duhu recesije izabrati najjeftiniju PR agenciju i to je pohvalno. Ali, doktore moj, može biti i opasno. Ne morate sad papreno platiti nekog Dona Drapera da vam vodi kampanju, ali biste pod hitno trebali sjesti sa svojim zaposlenicima za stol i reći: “Dečki, ovo više neće moći ovako!” Slobodno podignite glas, nemojte se libiti zaprijetiti kresanjem ugovora, uručivanjem otkaza ili nekom trećom disciplinskom mjerom jer ćete izgubiti glasove koji su po defaultu vaši. Od svih mogućih stvari vi radnom narodu obećajte da ćete provesti reviziju pretvorbe što je – znamo i vi i ja – lakrdija. Em nećete biti u poziciji to učiniti, em niste to učinili kad ste mogli. Ne mislim vi osobno, nego vaša stranka, ali ipak!
Koliko li su tek promašena obećanja Andrije Hebranga. Čovjekova namjera je da nam pruži nadu u ponosnu i europsku hrvatsku pod njegovim vodstvom. Ako kao prvoloptaški primjer i svojevrsnu sinegdohu Hebrangove dosadašnje prakse uzmemo zakon o umjetnoj oplodnji koji je sastavila i izglasala stranka čiji je on dopredsjednik, onda postaje očito koliko je budalasto njegovo obećanje o Hrvatskoj u Europi u koju bi nas, od svih ljudi, baš on trebao uvesti. Zamišljam da s Hebrangom prelazim schengensku granicu. Andrija bi stao na papučicu gasa, vozili bismo u petoj brzini DeLorean koji nam je oporučno ostavio Doc Sanader i, ne stigavši ni trepnuti, stigli bismo na odredište. Cijelo stoljeće unazad.
Koliko god pusta obećanja ovog dvojca bilo teško slušati, oni su melem za uši naspram našeg direktnog povoda za pisanje ove plebejsog tekstića – trećeg i najvećeg obećavatelja koji, by the way, ne stoji nimalo loše u većini predizbornih anketa. On će, kako sam kaže, Hrvatsku pretvoriti u zemlju reda, rada i jednakih mogućnosti. Ne znam za vas, ali meni riječi gospodina Vidoševića izazivaju efekt koji je u medicini poznat kao gastroezofagealni refluks, a u narodu kao dizanje želuca (ne referiram se na njegov milozvučni glasić). Jednostavno – da je Hrvatska početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bila zemlja reda i jednakih mogućnosti u kojoj bi radni uspjeh bar malčice korespondirao s profesionalnim uspjehom – nekako sumnjam da bi baš gospodin Vidošević 2009. bio u prilici palamuditi svima nama o redu, jednakim mogućnostima i radu.
Zamislite scenarij u kojem Josipović preuzima Vidoševićevu retoriku, Vidošević Hebrangovu, a Hebrang Josipovićevu. Kako bi to izgledalo? Josipović bi obećavao da će za njegova mandata Hrvatska postati zemlja reda, rada i jednakih mogućnosti u kojoj će BDP po glavi stanovnika narasti toliko da ćemo još za njegova mandata tiskati revidirana izdanja knjiga iz zemljopisa s nabildanim makroekonomskim podacima za Lijepu Našu. Vidošević bi u našoj maštariji pozirao ispod nekog Bukovčevog ulja na platnu i, čas gledajući u šalabahter a čas u kameru, poručio biračima da se on zalaže za ponosnu i europsku Hrvatsku koja će sačuvati svoje tradicionalne vrijednosti prilagođavajući ih senzibilitetu modernog doba. Il’, ako vam se ne sviđa, neku drugu sličnu rečenicu u kojoj je puno Hrvatske, a malo pameti. Hebrang bi se, u tom scenariju, neodlučnim biračima pokušao dodvoriti obećavajući reviziju pretvorbe i privatizacije jer je, eto, sazrijelo vrijeme. Čini vam se pretjerano? Ma, samo malo zagrebite po svom pamćenju, sjetit ćete se još pretjeranijih stvari. Zašto sve ovo pišem?
Zato što će ljudi uglavnom glasati protiv nekoga, a ne za nekoga. U takvoj konstelaciji ispada da uopće nije bitno što nam barem 2/3 ozbiljnih kandidata poručuje. Mogao bi Josipović obećati hrvatsku misiju na Mjesec u sljedećih pet godina, a Hebrang organizaciju Olimpijskih igara u Splitu – potpuno je svejedno. Kod njihovih glasača to provjereno ne igra bitnu ulogu jer su oni samo privremene inkarnacije svima dobro poznatih politika. Jedina obećanja koja se slušaju u narodu pripadaju nekom dovoljno novom licu koje se svim snagama upire dokazati da odudara od dobrano izraubanih klasičnih modela lijevih ili desnih. Bez obzira na svoje stvarne sposobnosti, već zahvaljujući samo svojem mjestu u političkoj strukturi oni u kriznim vremenima (a u krizi smo, je l’) mogu pridobiti značajan broj razočaranih ljudi koji ne spadaju u famozne stranačke baze. Rezultati su totalno nepredvidljivi te stoga potencijalno opasni. Da sasvim banaliziramo i grubo pojednostavimo stvari – takvo stanje stvari može iznjedriti jednog Obamu, ali i jednog Vidoševića. Obećanja novih lica možda se slušaju, ali to ne implicira da se kritički ispituju. Baš naprotiv. Daje im se nezasluženi kredit. Ako smatrate da je predsjednik ipak nešto više od fikusa premijerke, onda je vrijeme da si postavite jedno škakljivo pitanje:
Obama je dobio Nobela. Zašto Vidošević ne bi dobio izbore?
ObjavljenoObjavljeno
