Poptika Piše: Ante Jerić
Ono na čemu stoji piramida ljudskih nagona je održavanje vrste. Najvažnija stvar na svijetu, reklo bi se. Ako ćemo vjerovati istraživanjima, nešto više od polovice Europljana kojima je lopta prirasla srcu prije bi se gložilo, nego složilo s tom tvrdnjom. Oni kroz tekući mjesec održavanje vrste pretpostavljaju igri koju hrvatsko nacionalno biće poznaje kao nogomet. Nogomet se, dakle, bar za neko vrijeme, od najvažnije sporedne prometnuo u doista najvažniju stvar na svijetu.
Sukladno tome, neću pretjerati ako kažem da je stolica nogometnog izbornika važnija od, ajde, ako ne premijerske onda bar predsjedničke. Niste baš uvjereni? Pogledajte malo oko sebe. Recimo da ste cijepljeni protiv virusa nogometne euforije koja ovih dana hara Lijepom Našom. Prije nego što nastavim, čestitam vam! Spadate u skupinu rijetkih trezvenih ljudi. Uspjeh je tim veći ako nemate genetsku olakšicu u obliku dva ista spolna kromosoma. X označava mjesto obrane. Gdje smo stali? Aha…. niste montirali barjak na svoje pokretnine. Ne mažete lice navijačkim bojama. Ne ispuštate primordijalne zvukove kad se lopta ili loptač nađu u neočekivanoj poziciji. Čak i vama, kladim se u pivo, zatitra osmijeh kad sudac puhne u zviždaljku, a naši odnesu pobjedu. To je ključna riječ -; naši.
Mi smo pobijedili. JA sam možda malen, siromašan i jadan, ali MI smo veliki, bogati i jaki. Mi ćemo kolektivno zaboraviti da je cijena nafte dosad već probila i psihološku granicu jednog tibetanskog lame. Mi ćemo, kad izvadimo prazan novčanik iz džepa, zažmiriti na jedno pa na drugo oko, a da nam svejedno ne padne mrak na oči. Mi se nećemo buniti zbog skupog kruha dok ima jeftinih igara. Iz te prespektive, izgleda da Slaven Bilić na svojim leđima nosi breme dostojno jednog Atlanta. 11 onih koji istrče na travnjak plus 2 zamjene, pišem 3 (boda) pamtim 1 (trijumf) – sve skupa jednako je sreći u državi.
Kad ne bismo imali EURO odjednom bismo se sjetili da nemamo eura. Ni drugih deviza. Ni kuna. Bar ne dovoljno. Onda bi zbog cijene plavog dizela ribari svojim koćama zaustavili pomorski promet u sezoni koja se već lagano zahuktava. Zbog cijene crnog dizela bi pak poljoprivrednici traktorima blokirali jednu, dvije državne ceste na nekim bitnim čvorištima. Ako narod ne vidi par golova, moglo bi se dogoditi da vlada vidi par barikada. Zna to i dr. Sanader koji je u prisavski studio ušao kao mr. Ivo i podijelio par znalačkih komentara i zadovoljstvo pobjedom nad Austrijom.
Sve je to normalno, svi se žele uključiti u kompoziciju koju gura moćna Bilićeva lokomotiva. Pivska industrija, primjerice. Hektolitri piva proteći će kroz navijačke mokraćovode zahvaljujući uspjehu momčadi čiji su kult i same oblikovale izuzetno specifičnim propagandnim materijalima. Pulsirajući zvukovi, likovi naših ubermenscha, duboki glas u offu koji zaziva Boga Oca Svemogućega. Svi sastojci koji zazivaju magnum opus Leni Riefenstahl. Ništa nije slučajno. Jedan narod, jedna država, jedan izbornik! Jedna je i igra koja spaja i ustaše i partizane, visoke i niske, debele i mršave unutar državnih granica, a u evanđelju po Thompsonu i nešto šire. To je, molim lijepo, adhezijski potencijal kakav nema ni Bond, Superbond!
Ako vas još nisam uvjerio da nogomet nije samo riječ od 7 slova niti samo natjeravanje kožnate mješine na travi zelenoj slobodno, potražite pomoć. Preporučujem našeg Srđana Vrcana ili Umberta Eca. Sve će vam postati jasno. Ok, pitanje “zašto” valjda je riješeno.
“Kako” je jednako zanimljivo, ako ne i zanimljivije. Nama koji nemamo u čarapi basnoslovne svote za put na utakmicu, a imamo, recimo, studije, poslove, troje djece ili nogu u gipsu, ostaje da se utješimo televizijom. A čega lijepog ima tamo? Lijepe su starlete koje u pravilu pojma o nogometu nemaju, ali imaju najveću minutažu. Stručne gostujuće komentatore (izuzev šjor Ivića) spomenut ću samo u kontekstu nečeg što neću spomenuti.
Najbolji dio tog infotainment programa su reportaže prekaljenih novinarskih vukova u bijelom svijetu. Doznao sam da su Švicarci ukočeni, negostoljubivi i dosadno točni, a da Austrijanci odreda u podrumima ne drže sireve i pršute, nego… Bravo majstori! Svaki novi oponent Bilić boysa postaje Drugo, na temelju čega mi Hrvati stječemo i potvrđujemo svoj identitet. Galvaniziraju nas kao žablje batake, zasigurno. Tako zatvaramo krug. Tuđi životi i tuđi uspjesi pomažu da zaboravimo na naše – kako živote tako i neuspjehe.
Ipak, bilo bi, ako ništa drugo, nepristojno jednu divnu igru svoditi isključivo na sociološki problem. Neka bude tema, a ne problem. Za tu se riječ ne lijepe ružne konotacije, a nogomet ima i nekih divnih nuspojava. Hoćete primjer? Poslušajte samo Vlatka Markovića, čelnog čovjeka našeg Nogometnog saveza. On je prije par dana u Jutarnjem listu izjavio da mu je pobjeda reprezentacije protiv Njemačke izuzetno važna, ali eto, da bude iskren, ipak manje od one protiv Engleske jer su mu “stričevi poginuli pod Bleiburga”. Nogomet je, kako vidite, nastavak rata drugim sredstvima. I neka je. Primljeni gol boli manje od primljenog metka. Nogomet je opijum za narod. I neka je. Svi mi trebamo bijeg od stvarnosti. Dok god na svijetu ima ljudi kojima je njihov partner ipak miliji od kvrgavih koljena nogometaša i dok postoje ljudi za koje je van Gogh ipak veći umjetnik od van Nistelrooya, nogomet je ipak tema, a ne problem.
Nemamo sreće s Turcima. Umjetnički dojam je dobar (3), ali povijest se ponavlja. Em Krbavsko polje, em Mohačko polje, em nogometno polje. Unatoč tome, ja sam zadovoljan. Bar tu jednu minutu povjerovao sam izborniku ono što premijeru nikad neću -; da idemo dalje!
Objavljeno
