Kritika Eto, koju godinu kasnije, i dalje je na repertoaru pitanje treba li nam radna ili neradna nedjelja. Odgovor će i ovaj put vjerojatno biti: “Paaaa, mi bi radije neradnu, ALI…”
A ja bih postavio slijedeće pitanje: zašto baš nedjelja?
Hoću reći, ako nam je stalo do prava radnog svijeta na tjedni odmor -; onda bi se valjda trebali boriti da svatko ima taj jedan slobodni dan u tjednu, bez obzira na to je li riječ o utorku ili četvrtku ili nedjelji!!!
Inzistiranje na nedjelji signalizira da su u igri puno veći ulozi od “pukih” prava radnog svijeta, pri čemu je jedna strana u debati još odavno stavila svoje karte na stol – nije nikakva novost što je katolička crkva opet na čelu inicijative, svi znamo koji je njen interes glede neradne nedjelje. I moglo bi se reći da sam, kao ateist, nadrkan zbog toga što forsiraju tu usranu nedjelju, koja mi je oduvijek bila najbezvezniji dan u tjednu.
Načelno, institucija neradne nedjelje jest nešto što bi trebalo biti vrijedno čuvanja, gledano sa stajališta vrijednosti društvenog zajedništva. Ono: nedjelja kao komunalni mini-praznik, nešto što svi dijelimo…
Međutim, to nešto… rijetko dijelimo zajedno. Ulice su nedjeljom tužno puste, svi su zatvoreni u svojim kućama. Mini-praznik? Da. Komunalni? Nažalost, ne.
OK, moja percepcija u ovoj priči je malo iskrivljena. Jer -; mlad sam čovjek koji još nije zasnovao obitelj, i stoga ključni tjedni komunalni mini-praznik ne nazivam “nedjeljom” nego “izlaskom subotom navečer”, ili recimo “izlaskom petkom navečer”. Također, honorarna sam protuha rastezljivog radnog vremena, pa mi -; ovisno o okolnostima -; bilo koji dan u tjednu može preuzeti ulogu “nedjelje”.
Zašto toliko uopće spominjem tu vražju “komunalnost”? Zato što sam čovjek, ergo društvena životinja. Mogu se ja kleti u svoju neuniformiranost i nonkonformizam koliko hoću, ali mi je ipak stalo do toga da budem u nekakvom skladu s okolinom. U zadnjih par godina bilo je trenutaka kad sam imao jako malo posla, živio na rubu egzistencije, i kad bih se budio u jedan ili dva popodne dok su ljudi oko mene bili na svojim poslovima, zarađujući za koliko-toliko pristojnu egzistenciju, osjećao bih se ponekad… tako posrano.
U takvim periodima besposlice, nedjelje bi mi neobično prijale: poput pokvarenog sata nepomičnih kazaljki koji dvaput dnevno pokazuje pravo vrijeme, i ja bih se na jedan dan u tjednu našao u skladu s okolinom: kad nitko oko mene nije radio, i meni bi bilo lakše što ne radim.
Stoga se ne priklanjam skroz onoj maksimi koja kaže da kad nemaš posla, nedjelja nema nikakvog smisla. No opet, to što ima smisla ne znači da mislim da je nekakva nedodirljivo sveta institucija.
Božić, Nova godina… e vidiš, to su već pravi komunalni praznici! Svi su veseli, svi se druže, grle, smiju, razmjenjuješ čestitke i pokoju lijepu riječ s ljudima s kojima inače rijetko komuniciraš (plus, možeš mirno vani tumarati maksimalno strgan a da ti nitko ne može ništa srati zbog toga)!! To su trenuci u kojima imaš osjećaj da grad nije samo gomila zgrada a društvo samo nakupina pojedinaca, nego nešto više i veće.
Ne kažem da tako treba izgledati svaka nedjelja, ali ako se neradna nedjelja najčešće svodi na solipsističku dokolicu koja je tako prokleto sumorni antipod takvim zajedničkim veselicama -; zar je onda, za društvo u cjelini, stvarno toliko važno kojim točno danom u tjednu dani pojedinac ne radi?
Objavljeno
