Kritika
Piše: Tonći Kožul
Pozivom na bojkot šopinga na Badnjak i drugi dan Božića, Crkva je opet fulala poantu – i to na manje-više identičan način kao i apelom na neradnu nedjelju. Kao što je u tom slučaju pokazala kako joj zapravo i nije puno stalo do prava radnika (postavljajući se kao da ih je sasvim OK zlorabiti svim drugim danima u tjednu), tako se i ovaj put ograničila na mali dio velikog problema.
Crkva prema šopingu zauzima sličan gard kao i prema nereproduktivnom seksu: stavlja etiketu grijeha/zla na nešto što većina vjernika, vjerujem, u dubini duše doživljava kao dobroćudnu rekreativnu aktivnost! Ako se mene pita, Crkva je ta koja tu – nabijajući ljudima nepotrebnu krivnju – širi zlo. Crkva tvrdoglavo odbija prihvatiti činjenicu da su šoping i nereproduktivni seks naprosto veliki izvor veselja. I k tome još veselja zbog kojeg drugi ne ispaštaju, nego baš obratno!
A potom zbog te tvrdoglavosti propušta priliku da bude od koristi i osvrne se na instance u kojima neki zbog takvih stvari ispaštaju. Primjerice, neodgovorni seks bez zaštite. Ili divlji šoping što debelo nadilazi kapacitete kućnog budžeta! Ali Crkvi čini se više smeta nehaj spram vjekovnih rituala, nego to što joj se pastva brutalno strmopižđuje u dugove. Više joj smeta što se troše neke pare na Božić, nego što se troše tolike pare ZA Božić!
Isprve sam htio konstatirati kako bih, da imam autoritet (ajde nazovimo to tako) Bozanića i ekipe, dao konkretne naputke kako ograničiti blagdansku potrošnju: koliko i kakve hrane pripremiti (maksima “nitko ne smije ostati gladan” pomalo je devalvirana jerbo smo s vremenom počeli hranu konzumirati u sve većim porcijama, te smo sitost počeli doživljavati kao podmirenost a prežderanost kao sitost – maksima “manje je više” definitivno je u ovom slučaju i financijski i zdravstveno isplativija, rekao bih!), koliko i kakvih poklona kupovati za koga…
Ali ni to ne bi nimalo pomoglo, jer na kraju dođe na isto: opet su posrijedi regule koje rekreaciju i slobodno vrijeme pretvaraju o obavezu i posao. U korijenu ostaje isti problem: PRITISAK. Umjesto da se odmaramo i opuštamo za praznike, koji bi tome i trebali služiti, samo si nabijamo još više brige i stresa!
Priznajem, vjerojatno nisam idealna osoba za ovu temu, jer: a) ateist sam, b) nemam naviku kupovati drugima poklone za Božić niti očekujem od drugih da ih kupuju za mene, c) općenito nisam šopingoholičar, d) nisam u braku, nemam djecu zbog koje bi se morao tlačiti s borovima i Djeda Mrazovima i sl, e) honorarna sam baraba kojoj je pojam “praznika” i “neradnih dana” rastezljiv, a ponekad i poprilično apstraktan. Međutim, ove jeseni sam se itekako naradio pišući scenarije, a sad mi je još i uletjela civilna… tako da trenutno i ja uviđam vrijednost neradnih dana. Stoga sada nemilo ladim jaja. Ne brinem se oko NIČEGA, ne radim NIŠTA konstruktivno – kao što vidite, nisam čak ni smislio nešto pretjerano pametno za ovu kolumnu 😉 – i pritom guštam ko’ prase!
Naravno, ostaje doček Nove godine kao novi potencijalni izvor briga, ali… znate što? Jebe mi se živo i za Novu godinu. Jest da je ovo prvi put u tko zna koliko godina da nemam ama baš nikakvog pojma gdje bih je mogao dočekati, no opet, kad sam i znao gdje ću je dočekati… nije nužno bilo koristi od toga. Izgledi za dobar novogodišnji provod su ionako fifti-fifti, to je čista lutrija. Izgledi za dobar provod su zapravo još i manji kad u glavi imaš presing da se moraš dobro provesti, kad imaš obavezu da se dobro provedeš.
A kome to uopće zapravo treba u životu? Odmor valja koristiti za odmor, a brige i stres ostaviti za posao. Sretna i koliko je god moguće bezbrižna Nova godina svima!
Objavljeno
