Tema Šok! Horor! Užas! Metež! Reuters objavio reportažu o tome kako Hrvati svršavaju na turbofolk (http://today.reuters.co.uk/news/newsArticle.aspx?type=worldNews&storyID=2006-04-16T010629Z_01_L13781999_RTRUKOC_0_UK-LIFE-CROATIA-MUSIC.xml), a mediji diljem svijeta je prenijeli!! Buhuhu, planetarno smo OSRAMOĆENI ZAUVIJEK!!!
Osim što… ono, nismo. Osobno bi mi bilo zanimljivije pročitati doživljaje nekoga izvana (a da nije riječ o usamljenim blogerima-entuzijastima (http://maisiehitchcockworld.blogspot.com/2006/01/serbian-music-is-great-i-love-serbian.html)) – no kad je već priča potekla iz pera izvjesnog Zorana Radosavljevića, poučno bi bilo uočiti kako je njegova poanta i lajtmotiv za vabljenje pažnje svekolikog bijelog svijeta slijedeća: gle, Hrvati su nedavno ratovali sa Srbima, a sad masovno slušaju njihovu muziku, zanimljivo jelda! I to je sva mudrost. A one puste varijacije na temu sukoba “seljačina” i čuvara “urbanog duha” što se u nas vječno ponavljaju prilikom lomljenja kopalja oko turbofolka… gotovo su u potpunosti zaobiđene.
Što je sasvim razumljivo. Jer – ako iz jednadžbe izuzmemo ex-Yu ratove devedesetih – turbofolk nije bogzna kakva anomalija u generalnom poretku stvari, niti neka balkanska ekskluziva, niti nešto što pokazuje kako smo “primitivna” zemlja. Nikakav razlog za sram, nikakav povod za paniku.
No dobro, da probam krenuti redom. U reportaži je usputno spomenuta opservacija kritičara Jutarnjeg kako je turbofolk “mješavina mutiranih balkanskih melodija, zavijajućih vokala, idiotskih tekstova i sempliranih disco/house ritmova”. Da, i? Suštinski, takvim komentarima su zgroženi elitisti oduvijek dočekivali mali milijun vrsta i podvrsta popularne glazbe. Pojava rock’n’rolla u pedesetima je izazivala slična zgražanja: kulturalni komentatori su ga odbacivali kao mehaničku glazbu koja više ovisi o studijskim zahvatima i fensi-šmensi efektima na električnoj gitari negoli o stvarnom sviračkom talentu, s tekstovima koji umjesto stvarnih emocija nude isfabricirane tinejdžerske fantazije, i tako dalje. (A tko god misli da tekst “Moje štikle” predstavlja neko novo, dosad nedosegnuto “dno” tobožnje gluposti i banalnosti – neka, molim lijepo, baci pogled na ovo (http://www.metrolyrics.com/lyrics/1981170097/Little_Richard/Tutti_Frutti).)
Također je u reportaži prenesena i opservacija iz Jutarnjeg: “Turbo-folk je masovni sinonim za folk glazbu koja slavi filozofiju brzog bogaćenja… materijalno obilje, veliki pištolji, velika auta, krzno i lažni dizajnerski artikli.” Paradigma divljeg balkanskog tranzicijskog kapitalizma, da. Ali ne i samo to: takav etos obilježava i dobar dio hip hopa, globalno dominantnog i nesagledivo utjecajnog glazbenog pravca. Pravca čiji je najveći bestseler zadnjih godina 50 Centov album znakovitog naziva: “Get Rich or Die Tryin'”. Kad povučemo paralelu s ranim rock’n’rollom, grijeh turbofolka i hip hopa je što umjesto “stvarnih emocija” nude konzumerističku pornografiju. Što je, naravno, samo dijelom točno: turbofolk i hip hop također imaju i puno pjesama o drugim stvarima u životu – uključujući i, da, stvarne emocije!
Mada, što mu možda ide u prilog, turbofolk konzumerističkoj pornografiji pristupa s više humora nego hip hop. I ne samo konzumerističkoj pornografiji: humor je jedno od centralnih obilježja (turbo)folka. Uvijek sam se čudio likovima koji su kao primjer lirskih “grozota” narodnjaka uzimali onaj stih u kojem ucviljeni tip suzama lijepi zidne tapete. Mislim, ALOOOO? Što, pobogu, fali tom stihu?!? Dovitljiv je, slikovit i smiješan. I “loš” jedino u univerzumu vrijednosti koji kao “dobru” liriku priznaje jedino onu koja smrtno ozbiljno progovara o ozbiljnim stvarima. E pa sori ekipa, ja ne želim imati veze s tako sivim, siromašnim i jednodimenzionalnim univerzumom!
Hrvatsku pop-liriku mahom obilježavaju apstrakcije i mutež. S jedne strane, imamo društveno angažirane korifeje koji – ispravite me ako griješim – nijednom nisu spomenuli nijednog aktualnog političara poimence. A s druge… pa, recimo to ovako. Jednoć kad sam išao na karaoke, pokušavao sam zapamtiti tekst “Previše od mene tražiš” Ivane Brkić. I vraški sam se namučio: nije da je tekst bio toliko glup i trivijalan koliko naprosto besmislen: krajnje poopćenih i nepovezanih stihova koje možeš nasumce ispremiješat kako god hoćeš i sve će i dalje biti jedno isto veliko ništa. Nisam neki turbo ekspert za turbofolk, ali imam dojam da je čak i u naj ofrlje odrađen tekst cajki uloženo više mašte i duha nego u prosječnu hrvatsku pop pjesmu. U našem popu se rijetko nađu poetični, bogato evokativni detalji kakvih narodnjaci imaju za bacanje – kao kad recimo Ceca najavi dolazak svog ljubavnika: “Dragane moj, kad dođeš ti/ Kad zagrme trube i sve zadrhti”. Ili kad Jelena Karleuša u “Antihristu” posegne za crnom magijom: “Telo mačke, dušu psa/ Sve bih tebi dala ja.” A onda fatalistički zavapi: “Jedna šteta, sto grehova/Zar sam dužna da budem vatra sred snegova.”
Toliko o glazbi, a sad malo o publici. Stereotip glasi: turbofolk slušaju mafijaši, ćelave seljačine sa zlatnim lancima i praznoglave barbike-sponzoruše. U redu, ima i takvih, ali… sad kad je turbofolk postao masovno popularan i penetrirao manje-više sve pore društvenog života, pa i sobe tinejdžera što su još premladi za tulumarenje po Pashi i Ludnici – ne bi li konačno bilo vrijeme da se okanimo uvredljivih i iz dana u dan sve manje točnih generaliziranja? Što se mafijaša tiče, u Jutarnjem (http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2006,3,11,tinejdzeri_narodnjaci,16091.jl) je lijepo konstatirano kako su se mafijaški obračuni “prema formalnopravnim kriterijima uvijek odigravali ispred, a ne unutar inače legalnih objekata.” Nadalje: “Jako je neuvjerljiva, ili barem racionalnom biću neshvatljiva, tvrdnja da ‘na krv potiču tekstovi narodnjaka’. Za kriminal je, naravno, kriva kriminalna manjina, odnosno njena incestuozna veza s društvenom i socijalnom elitom.”
A ionako, ta elita čini tek manjinu ljubitelja narodnjaka, kao što se može uvjeriti svatko tko nije na striktnoj dijeti KSET-a/Močvare/Jabuke/Papillona. Moj jedan pokušaj hodočašća u Ludnici završio je neslavno: došao sam s ekipom jedne subote u jedan iza ponoći, i već je bila tolika gužva da se rulju više nije puštalo unutra. Preostalo je jedino osmatrati mladež što se neuspješno naguravala pred ulazom. I… znate što? Da nisu iz kluba treštale cajke, scena bi bila identična onoj pred bilo kojim “normalnim” diskačem. Dečki sa zalizanom kosom, cipelama i uskim majicama; cure u rasponu od casual frendica-me-odvukla-iz-kuće-prije-pola-sata izdanja do onih koje su provele pet sati pred ogledalom. (Mada se mora priznat kako su među ovim potonjima neke stvarno furale teški porn-chic.)
Slično je bilo i prilikom mog prošlogodišnjeg posjeta Pashi. Izuzevši živi bend, bezobrazno skupe cijene pića, natprosječan broj separea i sjedećih mjesta te mrkog vitkog tipa u crnom (faca: pola Andy Garcia, pola Branko Đurić) koji je patrolirao klubom… sve je bilo isto kao i u bilo kojem drugom klubu. Niti je bilo mahanja pištoljima, niti šmrkanja koke s pištolja, niti žvaljenja odojka – samo obični ljudi koji bez nekih posebnih ekscesa piju, pjevaju i plešu uz plesnu pop glazbu.
Nečuveno, ha?
ObjavljenoObjavljeno