Na rubu novog Srednjeg vijeka

“Tek sam ovog tjedna *istinski* spoznao u kakvoj srednjovjekovnoj vukojebini živim; SRAM me više nego ikad što sam Hrvat”.

Fakat ne mogu kriviti ikoga tko na fejsu ima status ovog tipa svakih par dana, no ja nisam od te sorte: uvijek se trudim naći nešto pozitivno u svemu, pa čak i u ovoj bijedi od zemlje te stoga stvarno jako, jako rijetko pribjegavam tako fatalističnoj statusnoj melodrami. Ukratko, spomenuti status nisam istresao olako… A nije ni da sam ga istresao u afektu, osim ako se vaša definicija “afekta” rasteže i na kontinuirane višednevne živčane tegobe.

Zar je dominantni ton javne rasprave o Krešimiru Mišaku (i znanosti općenito) stvarno najjači, ili najviše opravdan povod koji sam dosad u životu mogao iznaći za sram zbog pripadnosti naciji kojoj, eto, pripadam? Ratni zločini devedesetih – zločini počinjeni, između ostalog, i u moje ime – svakako jesu puno gora stvar od, najblaže i diplomatski rečeno, poprilično bizarnih predodžbi o svrsi znanosti i njenoj ulozi u društvu… Međutim, postojalo je, a i dalje na sreću postoji, nešto što je ipak značajno amortiziralo moj sram zbog ratnih zločina s hrvatske strane, a to je da u tom sramu nisam bio usamljen. Jest da nas nikad nije bilo puno, ali naš glas se ipak čuo, jasno i glasno.

E sad, zamolio bih sve vas koji dijelite taj sram da na trenutak zamislite neku drugačiju post-ratnu Hrvatsku, onu u kojoj su manje-više jedini ljudi koji dižu glas protiv ratnih zločina – članovi obitelji ubijenih. Što biste u tom slučaju mislili o zemlji u kojoj živite? Biste li tada mogli naći ikakav način da okrenete priču na pozitivnu stranu, da zadržite iti tračak nade da možda ipak ima nade za sve nas, da nastavite vjerovati kako više uopće ima ikakvog smisla živjeti u takvoj zemlji? Jer, pazite, u tom scenariju krivnju za stanje stvari ne biste više mogli ekskluzivno svaljivati na stereotipnog Drugog, neuke ruralne ustaše ili koga god već: ništa manje kriva ne bi bila ni obrazovana srednja klasa, ljudi poput vas… Ljudi od kojih – s razlogom ili ne – ipak, jebi ga, očekujete više.

(Naravno da mi nije ni na kraj pameti izjednačavati fanove djela Krešimira Mišaka s fanovima Pakračke poljane! Analogija jest bazirana na tome što su u proteklih tjedan dana – kako u novinarskim komentarima, tako i u komentarima ispod njih – u obranu znanstvenika najčešće priskakali tek drugi znanstvenici, ali sam vam s njom prvenstveno htio iskreno dočarati razmjere svog beznađa i razočaranja u ljude oko sebe, ništa više… I, nažalost, ništa manje.)

* * * * *

U sredini svakog Libellusovog izdanja iz serijala Almanaha Martina Mystera, smješten je prigodan tekstualni prilog Krešimira Mišaka. Te priloge uvijek pročitam sa zanimanjem jer su pitki i zabavni, baš kao i njegove emisije. Zabavni, da… ali ne i bogznašto više od toga.

Uzmimo za primjer članak o “otkriću koje će se možda pokazati kao najveće arheološko otkriće svih vremena”: tridesetak tisuća predmeta i figura koje je trgovac Waldemar Julsrud četrdesetih godina prošlog stoljeća pronašao u tlu u okolici meksičkog grada Acambara, uključujući i figure dinosaura, što je navodilo na kreacionistima omiljen zaključak da su dinosauri koegzistirali s ljudskom vrstom. Među figuricama je bila i jedna s prilično vjernim prikazom iguanodona, dinosaura kojeg je znanost tek u zadnjih nekoliko godina konačno rekonstruirala, a akademik Charles Hapgood je doprinio verifikaciji nalaza tako što je našao 43 figure iz iste serije prilikom iskapanja dva metra duboke rupe, ispod okolne kuće izgrađene desetljeće i pol prije Julsrudovog nalaza. Mišak usput ovlaš spominje i “optužbe da je riječ o krivotvorini”, “teoriju o prijevari, na kojoj su insistirali znanstvenici suočeni s mogućnošću da su dinosauri živjeli u isto doba kad i čovjek” te u konačnici “ignoriranje otkrića od strane akademske zajednice”, implicirajući da su znanstvenici, jednostavno, nervozno gurnuli pod tepih otkriće koje se kosi s njihovim predodžbama.

Ono što, pak, pritom Mišak uopće NE spominje je da pojedini znanstvenici jesu terenski ispitali cijelu priču, i došli do mnogih saznanja s kojima ta priča baš i ne drži vodu. Primjerice, gotovo svi Julsrudovi artefakti su bili u uzoritom stanju – a rijetkost je na istom nalazištu naći iti šačicu arheoloških artefakta koji nisu paramparčad, kamoli njih trideset tisuća. Julsrud je za iskapanja unajmio lokalne seljake, plaćajući po pezos za svaku očuvanu figuru; eventualno fabriciranje figura je po takvom tečaju bilo ekonomski isplativo, posebno na veće količine. Figure nisu imale patinu tipičnu za ine, verificirano drevne artefakte nađene na istom području, kao ni prašinu u rasporima. A ako bi i prihvatili da su figure stare tri do šest tisuća godina (kao što je procijenjeno krajem šezdesetih, kada su bile podvrgnute, kao što i sam Mišak priznaje, “tada još uvijek mladoj radiokarbonskoj metodi datiranja”)… kako onda da nigdje u Acambaru nisu pronađeni ostaci oriđiđi-dinosaura, posebno ako bi trebali potjecati iz geološki tako nedavne prošlosti?

Mišak je Mulder, on naprosto želi vjerovati, i sasvim je logično da će stoga njegove startne simpatije biti na strani Julsruda i Hapgooda. Okej, njegova stvar! Ali, brate mili: ako želiš biti na rubu znanosti, umjesto da odeš korak dalje i strovališ se svom dužinom i širinom u provaliju praznovjerja, e tada ti nije dovoljno da budeš samo Mulder – moraš istovremeno, simultano, naizmjence, biti i Scully; uzeti u obzir sve raspoložive dokaze i teze, sagledati priču iz svih mogućih kuteva. I ako si dosljedan skeptik, moraš je iz svakog od tih kutova sagledati s podjednakom skepsom! A sa Mišakom se – bilo da čitam njegove tekstove, bilo da gledam njegove emisije – ne mogu oteti dojmu da on jednostavno bira da li će za jednu temu biti Mulder, ili će za neku drugu biti Scully, ovisno o osobnim afinitetima.

Mislim… Mogu, evo, stegnuti kravatu đavoljeg advokata i pretpostaviti da Mišak nema budžet za zvati dovoljno gostiju u emisiju da se svaka temu pokrije zadovoljavajuće svestrano; to još i mogu, ajde, koliko-toliko provariti. Ali – da ne može biti temeljitiji prilikom pisanja publicistike? Da pritom ponekad čak ni ne dođe do stadija u kojem baca sumnju na nalaze znanstvenika, nego ih – kao u gore navedenom primjeru – u potpunosti ignorira? Da je u stanju u jednom intervjuu mrtav hladan izjaviti: “Nigdje nisam naišao na dokaze da je svijet nastao darvinističkom teorijom evolucije.” ?!

Majke mi, meni stvarno ne ide u glavu kako itko razuman ili iole obrazovan može braniti “znanstveni” kredibilitet jednog takvog čovjeka.

* * * * *

Mogu ja donekle shvatiti prigovore da je peticija znanstvenika za premještanje emisije Na rubu znanosti iz znanstveno-obrazovnog programa javne televizije traljavo sročena; da su znanstvenici nadmeni i oholi; da bi se trebali baviti “važnijim problemima” (kao što horde anonimnih komentatora običavaju u zadnje vrijeme vikati bilo kome tko javno kaže ili napiše išta drugo osim “NEZAPOSLENOST TRISTO TISUĆA! POLITIČARI SU LOPOVI! HRVATSKA JE U BANANI!”); da je znanost u tako čvrstoj sprezi s krupnim kapitalom i centrima moći da je potpuno kompromitirana; da su Mišakova rubna šaranja esencijalna nadopuna znanstvenim teorijama, da znanost ne može ići naprijed bez zaigranosti i mašte što ih on utjelovljuje.

To su većinom stvari s kojima se ja izričito ne slažem, al’ ono… živi i pusti živjeti. Mogu čak i, što ćeš, rezignirano prihvatiti da je u ovom vrlom novom dobu previše, i sve više ljudi koji pročitaju ono što žele da piše umjesto onoga što piše (vidi pod: stotine i stotine komentara u kojima se znanstvenike napada zato što žele “ukinuti” emisiju) i da tu, jebi ga, nema pomoći; tako je vjerojatno uvijek i bilo, samo što to nismo znali jer nije bilo interneta.

Ali ono što je u cijeloj priči UISTINU zastrašujuće – je nepregledna, zaglušujuća količina anti-znanstvenih sentimenata što su se slili sa svih strana, ta masovna parada prosipanja žući u kojoj su i mnogi obrazovani ljudi znali zauzimati gard kao da znanost više ne može donijeti ništa dobrog ovome svijetu. Mogu ja prijeći preko koječega, ali preko toga da premoćna većina hrvatske nacije smatra da čovjek koji u tobože znanstvenu emisiju dovodi redikule, hohštaplere i muljatore kao što su David Icke, Daniel Estulin ili Miroljub Petrović, i nekritički ih pušta da baljezgaju do mile volje, diskretno švercajući pokoji podsmijeh tek kad izvale nešto što je baš stvarno neoprostivo, histerično luđački… da je djelovanje tog čovjeka DRUŠTVENO KORISNIJE od rada kompletne domaće (a po nekima, bogami, i globalne) znanstvene zajednice?!?