Intervju Jeste li ikad sjedili na kavi s ratnim zločincem?
Fotografija je snimljena na središnjem zagrebačkom trgu, u jednoj od gradskih kavana; godina bi mogla biti bilo koja od ranih devedesetih. O njemu znam samo da je bio u Legiji stranaca, a sad nosi uniformu naše vojske. Good guy. Slika je loše kadrirana i mutna, svijet prije mobitela. Osim mene, nepotrebno velikog komada bijelog stola kavane i njegovog raskrečenog uniformiranog profila, ne razaznaje se tko je još u društvu, pa je i taj fragment ratne povijesti nepovratno izgubljen. A sebe jedva prepoznajem; obrijane glave, nelagodno zgrbljena u stolcu, u grču trkača na startu. Ranih devedesetih po Gričkom topu znali ste ne samo koliko je sati, nego i tko je odakle – dotepenci iz okupiranih područja kao jedan su se, točno u podne, bacali u zaklon. Otporniji i ponosniji progutali bi trzaj tijela: ne sramoti se, proći će. Od te kave još se samo sjećam da mu je smisao za humor bio brutalan, i to mi je bilo blisko; u to vrijeme crni humor bio mi je ključna slamka spasa – iz puberteta, i rata. Mnogo godina poslije njegovo lice naći će se na Interpolovoj tjeralici zbog ubojstava, silovanja i pljački nad civilima u Bosni i Hercegovini. A simpatičan tip, stvarno. Mogla bih se zakleti da je tog dana svima platio kavu.
Sjajni štit Jasmile Žbanić
Tko god je svjedočio ratu na teritoriju pok. Jugoslavije, po mogućnosti iz prve ruke, zna da u njemu nije bilo ničega “neljudskoga” – ljudi koji su klali, silovali, pljačkali bili su ljudi koje smo prije objave rata vjerojatno poznavali – simpatični susjedi, šaljivdžije, momci iz kvarta, obični ljudi, muževi, očevi, sinovi. Kako uskladiti ovakve kognitivne disonance, kako utišati tu kakofoniju užasa? Kako se, dižući je za oktavu, suočiti s genocidom? Kako se zagledati u ljudsku povijest prepunu najstrašnijeg nasilja; nepregledni bezdan naličja ljudskosti, a da nam ne prokrvare oči i ne rasprsnu se bubnjići od užasa?
Odgovarajući na to pitanje, teoretičar i povjesničar filma Siegfried Kracauer poseže za mitom o Meduzi. Atenin savjet Perzeju da ne gleda izravno u stravično lice Gorgone, već u njezin odraz u ulaštenom štitu, on tumači kao “našu nemoć da se suočimo sa stvarnim užasima jer nas paraliziraju zasljepljujućim strahom; a njihov izgled možemo upoznati samo gledanjem prizora koji ih reproduciraju.” Kinematografija, tako, služi kao zrcalo prirode stravične poput zmijskih Meduzinih kovrča; prirode u kojoj se događaju stvari koje bi nas, kad bismo se s njima suočili u pravom životu, skamenile. Filmsko platno, zaključuje Kracauer, Atenin je ulašteni štit.
Jasmila Žbanić ovaj štit nosi od početka svoje autorske karijere, isprva kroz kratku formu, a igranim dugometražnim prvijencem Grbavicom (2006) definitivno zakucava svoju poziciju arheologinje stravičnih, potisnutih priča, nepriznatih i kolektivistički amputiranih mrakova. Strpljivo poput Wendy Darling, svakim filmskim ubodom Žbanić infantilnom i arogantnom prezentu uporno iznova prišiva sjenu prošlosti, pozivajući društveno tijelo (“muško”/patrijarhalno) da odraste. Glasovi iz sjene kojima Žbanić svojim filmovima daje megafon u pravilu su ženski, i višestruko traumatizirani. Prvo nasiljem, a potom poricanjem, brisanjem i tišinom. Pored Grbavice, kojom podastire mučno kompleksne posljedice ratnog silovanja u dvije generacije žena, sličnom se temom bavi i u filmu Za one koji ne mogu da govore (2013), ovdje kroz vizuru strankinje, ljubiteljice Andrića, koja posve slučajno otkriva užase sistemskih ratnih silovanja iza romantičnih kulisa živopisnog gradića na Drini. Oba filma zasnovana su na istinitim događajima i konkretnim dokumentiranim iskustvima, a za takvim tipom narativne podloge Žbanić poseže i u filmu Quo Vadis, Aida? – gdje je naslovni lik Aide Selmanagić nadahnut stvarnim iskustvom UN-ovog srebreničkog prevoditelja Hasana Nuhanovića.
Banalnost zla, banalnost jezika
Za razliku od zločina i traume koja se u prethodno spomenutim filmovima dogodila u prošlosti i čijom se ekskavacijom iz tišine protagonistkinje bave, zločin se u Aidi odvija u stvarnom vremenu, pred gledateljskim očima. Bivša učiteljica Aida prevoditeljica je za UN-ove mirovne snage koje čuvaju “zaštićenu zonu” Srebrenice, uoči genocidnog masakra iz srpnja 1995. koji su počinile srpske snage na čelu s Ratkom Mladićem. Tragedija u Srebrenici globalno je poznata i neizbježna činjenica, pa je dramski “zaplet” ovdje lociran u pokušaju protagonistkinje da spasi muža Nihada, te dvojicu odraslih sinova, Hamdiju i Seju, skrivajući ih u UN-ovoj vojarni, gdje je bošnjačko stanovništvo potražilo utočište pred srpskom vojskom koja je zauzela Srebrenicu. Aida je razapeta između osobne i kolektivne tragedije, i svim silama pokušava iznaći jezik kojim će od stranaca, profesionalnih zaštitnika, isprositi pomoć i spas. Dok vojska neumoljivo gazi grad, simbol civilizacije, civiliziranosti, (su)života.
I baš kao što Atenin štit refleksijom smekšava izravni udarac vidljivog užasa – Žbanić stravu srebreničkog genocida posreduje prikazom banalnosti zla birokracije, i jezika. Jezik, kao ključni alat međuljudske komunikacije i izgradnje povjerenja i veza, ovdje je osovina zla oko koje se protagonistkinja, i gledatelji, bespomoćno vrte. Neuvijeno prikazujući jednostavnost proizvodnje medijskih falsifikata, pa lažnih obećanja i prijetvornih pregovora na „našem“ jeziku, koje valja prevesti strancima, čija su obećanja jednako prazna, nepouzdana i lažna itd., Žbanić nam izmiče tlo pod nogama, i sve ono što pod njim stoji kao temelj – povjerenje u jezičnu komunikaciju i njezinu pouzdanost kao preduvjet za opstanak ljudskog društva i civilizacije. U tom smislu dimenzije užasa srebreničke tragedije izlaze daleko izvan okvira (osobne ili kolektivne) priče o genocidnom “incidentu” postjugoslavenskog rata, i postaju svjedočanstvo o laži u srži koncepta ljudskosti.
Nadalje, po Ateninom i Kracauerovom naputku, konkretne prizore ubijanja Žbanić ostavlja izvan kadra i propušta ih u gledateljski horizont periferno, kroz zvukove i glasove. Ovim manevrom redateljica nam izoštrava zapostavljena čula i imaginaciju, i intenzivira našu reakciju na neviđeno, pristupajući mu kao neprikazivom, nepodnošljivom. Otupjeli na medijski eksplicitne prikaze nesreća, zločina i ljudi-kao-brojki, slušajući zvuk zločina privedeni smo u bliski i empatijski odnos s tragedijom jer je moramo aktivno nadopuniti sobom, bez disocijacije koja je redovita reakcija pri susretu s traumatskim i traumatizirajućim događajima.
Poput protagonistkinje Aide, Žbanić je i sama neka vrsta prevoditeljice – iz kolektivnog u pojedinačno, iz genocida po etničkoj osnovi u osobnu i obiteljsku tragediju. Redateljica pritom izvrsno govori jezik filma, i uspijeva njime komunicirati globalno (mnoštvo nominacija, uključujući onu za Oskara, tome najbolje svjedoče). Lokalno gledateljstvo će, k tome, iz filma moći iščitavati i dodatna značenja, koja su ujedno i dodana “vrijednost” i važnost filma. Povjeravajući iznimno upečatljivu, nosivu ulogu bosanske žrtve srpskoj glumici Jasni Đuričić, u vrijeme kad je Srebrenica u Srbiji još uvijek nepriznata kao genocid srpske vojske, a neki političari masakr čestitaju kao “dan oslobođenja Srebrenice”, Žbanić otvara cijelo novo metafilmsko komunikacijsko područje – poziva na identifikaciju i empatiju onkraj etničkih podjela i “uloga”. (Na sličan način i s ovim metafilmskim efektom je Mirjanu Karanović kao Bošnjakinju Žbanić angažirala u Grbavici, i istu glumicu Vinko Brešan kao majku Hrvaticu u Svjedocima). “Bosanskog koljača” Ratka Mladića, nadalje, igra Boris Isaković, koji je srpskog ratnog zločinca/dobroćudnog obiteljskog čovjeka glumio i u postratnoj drami Dobra žena Mirjane Karanović, jednom od rijetkih srpskih filmova koji se eksplicitno bavi srpskim ratnim zločinima i odgovornošću. Isaković je, uz to, u “stvarnom” životu suprug Jasne Đuričić, što – opet na metarazini – može služiti i kao podsjetnik na jeziv fenomen ratnih obiteljskih raskola po etničkoj osnovi (govorim iz prve ruke).
Epilog
Suludo je o filmu o srebreničkom masakru govoriti u okviru potencijalnih spoilera, ali budući da Žbanić napetost gradi oko Aidinog očajničkog poduhvata spašavanja obitelji, u taj segment priče neću preduboko ulaziti. Spomenut ću možda tek da je sudbina njezinog supruga posve u skladu s negdašnjom mu profesijom – profesora povijesti. (Znamo kako je povijest prošla u ratu.) Također, intertekstualno, Žbanić se u jednom od ključnih narativnih trenutaka referira na vjerojatno najpotresnije fikcionalizirano mjesto genocida, Sofijin izbor. A znamo kako je to završilo (tko ne zna, neka pogleda Pakulin film, kraći je od knjige).
Epilog filma, koji također neću posve spojlati, teško je iščitati kao optimističan, premda prikazuje novi naraštaj razdragane dječice koju Aida – ne odustajući od zvanja učiteljice! – kompulzivno nastavlja podučavati, na mjestu zločina. (Ovdje se film ujedno i susreće s vlastitim naslovom, gdje se “uskrsla“” Aida martirijski vratila u Srebrenicu na ponovno razapinjanje/retraumatizaciju).
Vesela atmosfera poslijeratne školske priredbe i anđeosko dječje lepršanje ručicama na njoj možebitna je klica novog početka, nevinog danas koje je potencijalni temelj za neko sretnije sutra. Međutim, kao što su sretna sjećanja na prijeratna kolektivna slavlja i zajedničke rituale sad zasjenjena pokoljem, isti mrak zastire i nesagledivi dio budućnosti. Jer ta djeca, ne zaboravimo, odrastaju u zemlji s “dvije škole pod jednim krovom”, gdje se narativi povijesnih udžbenika prilagođavaju etnicitetu učenika. A onaj ratni zločinac iz prvog paragrafa slobodno hoda Hrvatskom; nečiji je susjed, otac, muž, brat, skroz simpatičan, duhovit tip. Kladim se da je i vama jednom platio kavu.
Objavljeno
