Poptika Jednom davno Stanley Kubrick snimao je Full Metal Jacket. Scenarij je već bio napisan, uloge podijeljene, pomoćno osoblje zaposleno i trebalo je krenuti sa snimanjem. Jedna od najzahtjevnijih uloga bila je ona instruktora vojne obuke koji je od tek stasalih momaka trebao napraviti strojeve za ubijanje. Možemo reći – bez ikakve sumnje – vrlo zahtjevna uloga. Zapravo je bila toliko zahtjevna da je glumcu dodijeljen pravi instruktor vojne obuke da bi mu pokazao kako se to, je l’, ponaša pravi instruktor vojne obuke. Picajzla Kubrick je piljio u glumca koji se upinjao da usvoji časničke manire, čupao kosu, grizao nokte, kidao vrpcu onda je, gledajući narednika Leeja Ermeyja na djelu, u trenutku shvatio:
– Što će mi netko tko će glumiti vojničinu kad već imam vojničinu. Pravu.
Ne tako davno Ognjen Sviličić snimao je Oprosti za kung-fu koji tematizira mentalni sklop zatucane i učmale sredine koji je uzdrman nesvakidašnjim problemom. Već dok je nastajao scenarij u njegovim je mislima uloga zadrtog Dalmatinca iz Zagore bila pisana isključivo za Filipa Radoša.
– Što će mi netko glumiti seljačinu kad već imam seljačinu. Pravu.
Možda ovaj scenarij nije istina. Vjerojatno nije. Ipak, svatko tko je pročitao barem trećinu intervjua Filipa Radoša u Globusu ne može poreći da bi se sve njegove dosadašnje uloge mogle, ovako retroaktivno, prilično uvjerljivo objasniti baš ovim modelom.
San svakog umjetnika
Filip Radoš je glumac i, što je za našu priču možda i važnije, dvanaesti nositelj nezavisne liste Željka Keruma. Čim se netko nađe u politici – i to još na Kerumovoj listi – znači da ima sasvim izvjesne političke ambicije. Nije ni naš Filip iznimka. Na novinarkin upit da se javno očituje o foteljama na koje cilja, Filip je u pola glasa govorio kako je on prvenstveno glumac, kako je – eto – u politiku ušao zbog prijateljstva s Kerumom i da ga je mogućnost da bude pročelnik splitske kulture ili barem intendant splitskog kazališta iznenadila koliko i razgalila. Jer, pazite sad, “takva mogućnost zagolicala bi svakog splitskog umjetnika”. Dakle, da utvrdimo gradivo, Radoš smatra da već generacijama mladi ljudi odlaze na prijamni glumačkih akademija s nadom da će za kojih 20-30 godina postati intendanti ili pročelnici a ne, štajaznam, glumci. Isto kao što se svaki pisac nada da će jednog dana postati direktor izdavačke kuće ili barem urednik u istoj. Isto kao što se svaki nogometaš nada da će jednog dana postati vlasnik momčadi ili barem trener prvotimaca. Isto kao što… ma shvatili ste. Iskreno da ne može iskrenije, nije me zapravo briga za glumačku posvećenost gospodina Radoša i ne bi mi palo na pamet pisati o tome da njegove političke ambicije nisu samo nekoliko redova niže u tom intervjuu propupale u veličanstveni ognjištarski manifest.
O učenim ljudima
Nakon što je apsolvirao pitanje o planovima u bližoj budućnosti došao je red da Radoš kaže koju o svom prijateljstvu s novopečenim splitskim poteštatom. Novinarka je našeg Filipa diskretno upozorila na činjenicu da je on, pristajanjem uz Keruma, endemska pojava u svojoj branši i zamolila da kaže koju o tome. Bila je to kapisla nakon čijeg je povlačenja Radoš eksplodirao. Dvadeset dugih godina čovjek je, prema vlastitom priznanju, stoički podnosio perfidne igre tzv. intelektualaca. I onih u teatru i onih u novinama koji koncelebriranim napadima udaraju na obitelj, naciju i vjeru. Uzmimo (preko reda) ove u teatru. Prvak hrvatskog glumišta svako kritičko propitivanje Hrvatske, Domovinskog rata, kršćanstva smatra omalovažavanjem i “direktnom aluzijom da ništa hrvatsko ne vrijedi”. Kosa mu je u povlačenju zbog onog balavca Frljića koji je u Bakhama i Škrtcu vrijeđao Sanadera. Abolirao je Štrljića od odgovornosti optužujući Frljića da mu je “podvalio” predstavu. Nije propustio naglasiti da se to njemu ni u snu ne bi moglo dogoditi. Već vidim kako bi to izgledalo:
– Je l’ postavljaš Euripida, crni sinko, jes’ ili nisi? Jesi. Di je tu Sanader? Di? Nema ga! Uzmi tekst…šta si se pripa…uzmi…nu…Dioniz, Kadmo, Prvi glasnik, Drugi glasnik, nema Ive!
“Kad se igra grčka tragedija, onda se igra grčka tragedija.”
Sve te predstave s komadima mesa na pozornici i lutkama koje gore, prema Radošu, ne gleda nitko osim šačice ljudi koji ih onda po novinama hvali kao kulturni događaj. A ti u novinama su isto tzv. učeni ljudi koji, kako veli Radoš, sjede u 2-3 kafića u kojima nema istaknutih ni hrvatske zastave ni hrvatskog grba (?!!), ne mrdaju guzicom i pričaju besmislice dok MI (?) radimo! Najsimpatičniji detalj intervjua dogodio se upravo tu, kada je novinarka Anita Vrban, priznala da je ostala bez riječi. Nije bilo velike štete. Radoš se nije dao smesti već je zaokružio svoj intervjuić-pamfletić priznanjem da mu se njihovo pisanje gadi i prozvavši ih, ni manje ni više, Sotoninim slugama. Sve me to, koliko god obožavao redikule, ne bi ponukalo da pišem baš o Radošu da nije u njegovim riječima bilo nečeg zbog čega sam se malčice štrecnuo.
U škver, u škver
Dosad bi ovakvi priglupi desničarsko-ognjištarski ispadi uvijek osebujnih persona (a bilo ih je) završavali u pomirljivom tonu. Zbunjeni novinar bi pitao našeg ognjištarca što on točno ima protiv Srba, homoseksualaca, kulturnjaka, ovih i onih. A on? On bi se šeretski nasmijao – HA HA HA – priznajući da nema baš ništa. Ništa učinkovito! Mi bismo se smijali budali, pala bi prijava nekog civilnog društva, trajao bi taj cirkus još koji dan i čiča-miča-gotova priča. Radoš pak, s pozicije kakve-takve moći, poručuje svojim neistomišljenicima da se snađu. Egida snađi se, druže uključuje ili priklanjanje većini ili odlazak iz grada ili rad u škveru. Ovo je zametak jedne odlične ideje – pretvaranje posrnulih brodogradilišta u radne logore. Da ne vidim što se događa u Splitu, da gradonačelnik nije Kerum i da Radoš sa svojim viđenjem kulture nije pozicioniran na njegovoj listi, ne bih puno mario za ovu izjavu. Ovako je sasvim druga priča. Ako se ovo poseljačenje nastavi geometrijskom progresijom zabrinut sam, božemiprosti, za svoju guzicu. Meni, ostalim suradnicima i uredništvu ovog portala tada neće preostati ništa drugo nego da tučemo ruzinu u škveru.
A možda se i varam. Možda se Radoš malo zanio, možda je taj dan ustao na lijevu nogu pa se previše uživio igrajući fašistoidnog selju-belju i možda već sutradan, što sveudilj pokušava dokazati, stvarno ne bi autorizirao baš svaku problematičnu rečenicu onog kretensko-ognjištarskog šrota koji je objavljen u Globusu. Možda je samo malo glumatao u Kerumovoj farsi.
U tom je slučaju, ljudi moji, ostvario ulogu života.
ObjavljenoObjavljeno
