Oj hrvatska mati, nemoj investirati!

Piše: Mario Kikaš

Martovske su ide dostojno proslavljene cirkusarijama oko državotvornog nogometnog događaja (od povijesne važnosti) koje su ovaj put imali i pravne reperkusije za meštra parade. Tako su ispod radara prošle teme od “životne važnosti” što na pojedinim lokalnim, što na državnoj razini, poput političko-marketinških vratolomija dubrovačkog gradonačelnika, golf-investitora i njihovih ljudi u izvršnoj vlasti, ali i drugog čitanja Zakona o dadiljama te najavljenih izbornih ciklusa s popratnim simptomatičnim porukama o zastupljenosti žena na izbornim listama. U kontekstu nedavnog obilježavanja Osmog marta i općenito položaja žena u društvu posebice otežanog u periodu financijske krize, sva ova tri slučaja jako su dobro poslužila otkrivanju kukavičjih jaja u feminizmu, tj. ideoloških igrarija i tričarija koja se predstavljaju emancipatorskima i feminističkima, a da s feminizmom kao (istina heterogenim) pokretom, ali i određenom epistemologijom, nemaju ama baš nikakve veze.

Zanimljivo je stoga obratiti pozornost na mehanizme tih poteza i to ne samo na medijsko konstruiranje slike žene u društvu i svijetu nego upravo na mjesta koja u tom društvu i svijetu žena još ima ispuniti da bi se ostvarila u potpunosti. Primjer s ionako desetkovanog tržišta tjednika, EPH-ov Globus, pokazuje da je urednički tim iscrtao jasnu genološku okosnicu ovog tjednika koja se može bez velikih iznimaka svesti pod odrednicu “ispovjednog žanra” bivših, sadašnjih ili pak vječnih aktera hrvatskog društveno-političko-ekonomskog taloga. Nedavno smo mogli svjedočiti sudbini “izgubljenog sina” HDZ-a koji je dvadesetak godina drmao prvo Karlovačkom županijom, a onda i javnim poduzećima iz ministarske fotelje da bi ostao upamćen po građevinskom ostvarenju metafore hrvatske tranzicije: mostu preko Korane koji doslovno ne vodi nigdje. Koji broj prije Vukelićeve tužbalice, u istom modusu smo bili počašćeni intervjuom gospođe, također potekle iz Vukelićeva resora, ali u prethodnom mandatu, Maje Brinar Frenkl. U tipičnom primjeru EPH-ovske estetike i novinarske etike, pred ovu investitoricu su prosuta pitanja u kojima se već krilo više od pola odgovora tako da je nekadašnja pomoćnica ministra Fižulića imala vrlo lak posao u “dobrom informiranju građana” a da bi srušila “iracionalne strahove” koje stvaraju “aktivistički huligani”. Zanemarimo sad tipične floskule o “javnom sadržaju” u privatnim investicijama koje već lagano izlaze na uši još od 2010. i slučaja Varšavska postajući već tipičnom gestom poduzetničke kaste na koji pada još samo ekonomski neinventivna nomenklatura u Vladi i polaznici visokih poslovnih škola. U tjednu kad smo slavili Osmi mart i suočavali se nastavkom njegove depolitizacije, Maja Brinar Frenkl nam je ponudila itinerar onog već davno opjevanog i odgođenog puta ka ženskoj sreći. Ona je “majka prije svega” kojoj je projekt na Srđu “više od biznisa”, “njeno peto dijete”, a upornost u borbi s uvoznim aktivističkim aždajama možemo zahvaliti jednostavnoj činjenici da je ona Hrvatica, a kao “majka i Hrvatica želi(m) u Hrvatskoj sačuvati zdrav okoliš”. Očito nismo prošli bogzna kakav put onim Vukelićevim mostom od devedesetih kada je ženi (majci ponad svega) pridodana ona konzervativna metonimija domovine, uplakane stare majke ubijenog branitelja; žene čija je intimna bol postala stvar javnosti u cilju ostvarenja i održavanja državotvornog projekta. Takvim viktimološkim diskursom ženama je napravljena medvjeđa usluga kao što im se pravi i danas. Razlika je u tome što je žrtva vlastitog biološkog muškog djeteta s bojišnice ovaj put zamijenjena žrtvom “petog djeteta” – biznisa kojem u neshvatljivoj antipoduzetničkoj klimi o kojoj se priča i na ručkovima s Tonyjem Blairom i kojekakvim mešetarima na geopolitičkim burzama, biva ubijena svaka želja za životom i daljnjim oplođivanjem kapitala. Ono što brine jest činjenica da ovakva esencijalizacija žene kojoj su se stoljećima pridodavali atributi majčinske nježnosti i brižnosti – dok je se istovremeno i u privatnoj i u javnoj sferi podredilo dominaciji i muškaraca i kapitala – ušla u službeni politički i društveni diskurs bez ikakve reakcije ili (auto)cenzure. Tako žene upravo jer su brižne i osjećajne, znaju valjda bolje povlađivati kapitalu, a u kombinaciji s hrvatskom krvi u genima – poslovni uspjeh je zagarantiran, kao i onaj politički.

Premijer Zoran Milanović se tako znao u više navrata ovih dana pohvaliti kako je SDP stranka koja više no jedna druga drži do zastupljenosti žena u svojim redovima pa je onda na nekakvom “eventu” Foruma žena povodom lokalnih izbora nekoliko puta ponovljeno (od samih sudionica) da je nužno veće sudjelovanje žena na listama jer upravo one kao brižne i osjetljiv(ij)e figure mogu uvelike doprinijeti političkom i svakom drugom razvoju zemlje. Uvjeren sam da mogu, ali ne zbog nekakvih uopćenih tradicionalističkih uloga i nosivih im atributa i nikako ne u okviru socijaldemokratske opcije koja trenutno vodi jednu od najkonzervativnijih ekonomskih politika u Europi. Na udaru takve politike posebice su se našle žene zbog specifičnosti položaja na tržištu rada, ali i onoga što feminizam naziva dvostrukom opresijom žena – i od kapitala i od patrijarhalne strukture obitelji. Novije zakonske regulative u socijalnoj politici jednako kao gore propagirano žensko poduzetništvo ili zagovaranje kvota nije odgovor na spomenutu dvostruku podređenost. Inzistiranjem samo na povećanim kvotama udjela žena u političkim strankama i organima vlasti možemo dobiti još pokoju socijaldemokratkinju s figom u džepu (o istospolnim obiteljima: “Neka dodatna prava trebaju imati, ali kad je riječ o usvajanju djece treba prije svega misliti o dobrobiti djece. Ne bi bilo dobro da djeca idu u sredinu u kojoj će ih ostatak društva stigmatizirati”.), liberalku bez fige u džepu (“Nećete dobiti mirovine, ako ne uđemo u EU”) ili desničarku s klicom fašizma u šaci (“Hrvatska je za Hrvate, a svi ostali su gosti”), ali suštinski odnos prema ženama i njihovoj poziciji naspram kapitala i rada u domaćinstvu, neće se promijeniti.

To je pokazao i prijedlog Zakona o dadiljama koji se polovinom ožujka našao na drugom čitanju u saborskim klupama pri čemu je opet izostala rasprava o meritumu stvari: o tome da je takav prijedlog zakona vatrogasna mjera za stanje u odgojnom sustavu i to loša mjera koja vodi prema komercijalizaciji odgoja djece (ili u ovom slučaju njihove brige), a opet pod egidom zagovaranja ženskog poduzetništva i smanjenog udjela države u iznimno važnom sektoru. Politički i njime izazvan institucionalni deficit u ostvarivanju i održavanju odgojnog sektora kompenzira se mjerom koja čak ne zadovoljava potrebe “odgoj djeteta” nego tek dnevnu brigu o njemu u sustavu malog i srednjeg poduzetništva na kojem će i žena naći svoje mjesto, ali prije svega kao najamna njegovateljska radnica. Ukazivanje na stramputicu kojom se kreće aktualna službena politika, uvijek kao antitetičku figuru postavlja realpostojeću socijalnu državu na ovim prostorima tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća. Naravno, daleko od toga da je ona uspjela riješiti spomenute političke i ekonomske prepreke ženskoj emancipaciji, ali je svakako predstavljala radikalan rez s ancien regimom: famoznim 24. člankom Ustava FNRJ kojima je ženama garantirana politička ravnopravnost, ali i nekim drugim mjerama u domeni obiteljskog zakonodavstva. Međutim, kako to obično biva – ženama je poslije pušaka i bajuneta i iznimnog obola kojeg su dale tijekom Drugog svjetskog rata, gotovo onemogućeno da se uključe u strukture nove vlasti, a neke tradicionalističke matrice preživjele su i revoluciju i kontrarevoluciju, a kako vidimo i tranziciju. Često potpitanje bilo kakvom pokušaju lijeve kritike postojećeg društvenog i ekonomskog stanja pa onda i specifične pozicije žene u tim okvirima, jeste ono o mogućim perspektivama i alternativama. Prilikom zagovaranja (demokratskog) socijalizma od Olimpa pa do Triglava, očekuje se da ne ponovimo grešku i “smetnemo s uma” tko nam je nekoć prao gaće i čarape (jer za pretpostaviti je da smo u međuvremenu sami naučili uključiti vešmašinu).