Blic Kad čovjek pročita u novinama kako se u župi Sv. Blaža održava nekakav “Holyween” kao protuteža Noći vještica, uz objašnjenje tipa da je potonja opasno zlo jer ljude odvlači na mračnu stranu pa treba poticati pozitivne vrijednosti… dođe ti da se zapitaš kako se katolička crkva ovako dugo uopće održala u poslu kad barata tako slabim razumijevanjem ljudske prirode, jelda?
Ali, stvarno, nisu se ni morali truditi. Kafići i klubovi te sudbonosne noći jesu uglavnom bili prikladno dekorirani, ali većina ljudi je bila dekorirana kao bilo kojeg petka ili subote – dakle, bez maski. Okej, možda mi se to samo tako učinilo. Možda je problem samo u tome da izlazim na kriva mjesta. Svejedno… nekako stječem dojam da se kod nas, iz godine u godinu, sve manje ljudi maskira za Halloween!
U redu, valja imati na umu da Halloween jest import novijeg datuma. Možda će trebati proći dosta vremena da taj import primi korijenje i preraste u punopravnu tradiciju. A opet, možda nikad ni neće primiti korijenje. Možda hrvatsko nacionalno biće jednostavno odbacuje strano tkivo. Ta ionako već imamo fašnik, maškare, šta će nam još američka verzija, isto sranje drugo pakovanje?
No, ja bih ipak rekao da Noć vještica ne stradava na prvim linijama borbe za nacionalni identitet, nego naprosto – po liniji manjeg otpora. Zašto bi se trudili zamaskirati ako nije nužno? Čemu se tlačiti s tim ako većina klubova na Noć vještica ne inzstira na maskiranju nego ga tek ohrabruje (ako i to)? Čemu trud ako će 90% ljudi izaći vani u standardnom casual izdanju? Na kraju krajeva, zašto se uopće truditi u ČEMU? Ta uvijek se možeš nekako prošvercati u životu. Gotovo uvijek, gotovo u svemu.
Čitam u Mixmagu kako engleski clubberi non-stop imaju neke kostimirane partije, i kako se 15,000 ljudi pretprošlog mjeseca ludiralo na Bestivalu, sve popularnijem kostimiranom glazbenom festivalu. Čitam, gledam slike, i zavidim. Na Bestivalu nema obaveznog dress codea, ali većina se ljudi svjedno zamaskira. Dijelom možda i zato da se ne bi osjećali izopćeno sred zakrabuljene mase. No, usudio bih se pretpostaviti, ipak ponajviše zato što je maskiranje naprosto – jedna jako zabavna igra.
Da, fijasko Noći vještica u Hrvata može se doživjeti kao trijumf tradicionalnih, autohtonih vrijednosti. Ali se isto tako može postaviti pitanje: ako je maskiranje zabavna stvar (a vjerujem kako ćemo se manje-više svi složiti da jest)… zašto onda ne bismo s veseljem prigrlili priliku više za dobar maskenbal? Posebno ako je riječ o prilici koja ti načelno dozvoljava da se šećeš gradom u kakvom god izdanju ti se prohtije, a da se pritom ne moraš bojati da će te netko razbiti!
Ali, ne – mi ćemo priliku više za maskiranje doživjeti kao gnjavež, stresno opterećenje (“Joj… zar baš moram?”). Premišljat ćemo se bi li se maskirali ili ne. U zadnji tren ćemo ipak odustati. I nagnati one koji nisu odustali da se osjećaju izopćenima. Da im bude nelagodno dok se, na Noć vještica, šeću gradom.
Eh, kamo sreće da je to izolirana pojava u generalnom poretku stvari. Kad je riječ o modi koju viđam na ulicama, Zagreb mi sve više liči na neki provincijski grad. Recimo, Zadar – gdje je ekscentričnost u izgledu nepoželjna, gdje tzv. šminkeri ulažu strašan trud i napor u to da što više izgledaju kao svi drugi. Modna “ekscentričnost” uglavnom se zaustavlja na formalnom iskazivanju pripadnosti ovom ili onom plemenu (metalci, japiji, kaj god). Bože sačuvaj da bi netko koristio garderobu za iskazivanje svog i samo svog “ja”!
Mislim, jebote – Noć vještica se dogodi JEDNOM u godini, a većini ljudi se ne da niti taj jedan put u godini malo, barem malo potruditi oko izgleda. Nije ni čudo što i kroz ostatak godine gradske ulice djeluju tako prokleto sivo i sumorno.
ObjavljenoObjavljeno