Mesarska metaforika

Sjene drugih društveno potresnijih stvari natkrile su posljednjih dana jednu nimalo nezanimljivu vijest. Naime, Centar za demokraciju objavio je dobitnike nagrade za doprinos razvoju demokracije, ljudskih prava i slobode medija “Miko Tripalo”. Jedan od ovogodišnjih laureata je Dnevnik Nove TV, a drugi internetski portal Index.hr. U najmanju ruku hrabar izbor. Na samoj ceremoniji dodjele Matija Babić, inkarnacija Indexa, i sam je izrazio blago čuđenje zbog neočkivanog priznanja i obećao nešto što neće ići bez citata: “Kao i dosad, nama će sve političke, gospodarstvene te ostale društvene ‘svete krave’ i ubuduće služiti da radimo krvave bifteke”. Možda je problem u meni, stvarno ne znam, ali gledajući tu vijest otisnutu crno na bijelo osjećao sam se k’o tele koje bulji u šarena vrata zbog čega mi je Babićeva mesarska metaforika pala još teže nego što je trebala.

Nagrade impliciraju određene vrijednosne sudove pa, uzimajući to u obzir, možemo reći da govore podjednako o onima koji ih primaju i onima koji ih daju. Istaknutim članovima Centra za demokraciju, Vesni Pusić i Josipu Kregaru, pripala je dužnost da u par rečenica artikuliraju što se nalazi u glavama onih koji baš Index vide kao branik demokracije, ljudskih prava i slobode medija. Uzmimo s posebnom pozornošću u obzir da nagrada već dvije godine nije predana jer ju, prema mišljenju tih istih ljudi, nitko nije zaslužio. “To možda najbolje govori o stanju hrvatskog društva, ali i namjeri Centra da održi visoke kriterije”, kaže Vesna Pusić. Ova nezavisno složena rečenica sastoji se od dva dijela odijeljenja suprotnim veznikom. Prvi dio bistar je kao izvorska voda, a drugi dio kao svinjski napoj. To nas pak dovodi do onoga tko nagradu prima.

Pokušavajući baš na silu racionalizirati zašto je Index zaslužio nagradu na pamet vam, ako ste jedna dobronamjerna duša, može pasti njihova poslovična kritika vlasti koja je povremeno znala dovesti do raskrinkavanja određenih afera. Matija Babić tako u epizodi hvalite me usta moja drži ljude sa svog platnog spiska izravno odgovornim za smjenu čak dvaju ministara koji su lovili u mutnom. U svakom slučaju možemo se složiti s Josipom Kregarom koji kaže da je veliki problem današnjeg društva nedostatak prave medijske nezavisnosti nastale zbog sprege medija i velikih oglašivača. Moglo bi se, ‘ajde, reći da je čovjek u pravu kad kaže da Index predstavlja iznimku. Taj portal iskoristio je situaciju koja je na hrvatskoj medijskoj sceni nastala kad je Feral počeo gubiti na važnosti. Feral – onakav kakav je bio – nije se nikako mogao prilagoditi logici funkcioniranja neoliberalnog kapitalizma na malom hrvatskom tržištu gdje je dobar dio ljudi polupismen. Index je (a govorim ovo uz najveću moguću razinu apstrakcije) preuzeo štafetu kritičke oštrice uperenu na simbiozu političara i krupnog kapitala. I to je, u najkraćim crtama, jedan od dva temeljna razloga njegovog uspjeha. Zašto Index može ono što Feral nije mogao? Zato što uvjeti njegova funkcioniranja ovise o potpuno drugačijim modusima njegova financiranja koji su rezultanta što specifičnosti interneta kao medija što činjenice da u ovom trenutku ne postoji portal sličnog profila.

Trenutno najširi krug ljudi tako čita bastard koji možemo opisati kao rezultat križanja politički relevantnog materijala i najgoreg oblika cyber smeća i čije je gravitacijsko središte želja za profitom. Dopustimo si na ovom mjestu jedan misaoni pokus i u tu svrhu zamislimo da se pojavi još samo jedan portal u suštini sličan Indexu. Portal koji dobro procjenjuje da je bolje propustiti poluprovjerenu vijest jer će profit od objavljivanja iste nadmašiti troškove eventualne tužbe protiv njega. Provokativnost i ekskluzivnost više ne bi bila Indexovo isključivo pravo. U jednom trenutku profit od raskrinkavanja afera više ne bi mogao nadmašiti profit od, uzmimo za primjer, ulizivanja političkoj ili oglašivačkoj eliti pa nisam siguran da se u tom slučaju Index ne bi okrenuo potonjem. Uz, naravno, neupitni nastavak konstantnog objavljivanja barnumovskih elemenata. Neumoljivoj logici njihovog objavljivanja svejedno je hoće li na naslovnici objaviti vijest o tajnim računima nekog ministra na Djevičanskim otocima ili vijest o dvoglavoj zmiji u Cisti Provo. Dok god postiže dovoljan broj klikova mišem – prolazi.

Teško možemo reći, kako god okrenemo, da Indexovi urednici žive u skladu s Kantovim kategoričkim imperativom. Ispada tako da u Kregarovom obrazloženju nije bitno ono što je rekao, nego ono što on nije rekao. Bez ambicija da taksativno navodim članke, vijesti i komentare objavljenje na Indexu koji se ozbiljno kose s apstraktnim idejama demokracije i ljudskih prava, jednostavno moram spomenuti slučajeve Severine Vučković i Blanke Vlašić ne zato što su iznimni nego zato što su općepoznati. Nisu li prava tih žena, u najapstraktnijem mogućem smislu, narušena od strane Indexovih novinara? I kako je Index u takvim slučajevima pomogao demokraciji? Ili, da izbjegnemo raspravu o nijansama ljudskih prava i široj definiciji demokracije, zaslužuje li netko kome su takva stvar dnevna praksa nagradu za promicanje demokracije, ljudskih prava i slobode medija? Možda, ali da bi izbjegao kognitivnu disonancu izazvanu izravnim sukobom ponekad nesvodljivih načela ljudskih prava i medijskih sloboda, moraš biti posebna vrsta cinika i reći: “Okej, nagradu im dajemo za promicanje demokracije jer su u ovoj godini ipak raskrinkali jednog lažljivog i korumpiranog ministra te tako pridonijeli društvenoj jednakosti i ravnopravnosti pojedinaca unutar zajednice. I, po istoj liniji, za ljudska prava. Za ostalo ne odgovaramo. Za ostalo nas, eto, nije briga”. A ono što je ostalo je “sloboda” medija. Sloboda bez ikakve odgovornosti.

Ona se, iz već spomenutih razloga, na Indexu provodi najdosljednije. Svaka poluistina, svaka laž i, što je ipak najopasnije, svaka glupost prolazi dok donosi profit. Pozitivni aspekti Indexova rada zbog kojih im je uručena nagrada koja, kvragu sve, nosi Tripalovo ime tek su kolateralna korist. Koristi je malo, a štete puno. Tim pristupom koji danas nije rijetka pojava u novinarstvu čitatelje ne samo da se smatra maloumnicima nego se na njihovoj maloumnosti dobro zarađuje. Nema kod njega razlike između svetih i običnih krava. Babić svojim čitateljima iz dana u dan zapravo poručuje: Svi ste vi stoka. Kada crknete vaša trupla ćemo spaliti, a vaše kosti samljeti u brašno. To je najjeftinija stočna hrana. Time ćemo vas i dalje toviti!

Dobar tek!