Kritika Domaći kino-distributeri toliko su lijeni da im se više ne da ni prevoditi naslove holivudskih filmova, pa nam tako boksačka drama “Cinderella Man” u kina dolazi pod naslovom… pazi sad… “Cinderella Man”! (Hej, zašto ne “Opasne šake”? “Meč života”? “Udarac za pamćenje”?). Što je već samo po sebi zgodan primjer za temu ove kolumne, ali je još simptomatičnije to kako se na plakatu za film ističu Oscarom nagrađeni akteri. Konkretnije, simptomatično je to što na plakatu ne piše “Oscarom” ili “OSCAROM” nego… “OSCAR-om”.
Ne vidite razliku? Pa, sve je u toj jednoj jedinoj povlaci, kojom se naški sufiks, nastao dekliniranjem stranjske imenice, predstavlja kao uljez koji narušava sakralnost stranjske imenice.
Prije nego što probam podrobnije objasniti na što mislim, treba u obranu distributera “Čovjeka-Pepeljuge” reći kako uz spomen Oscara stoji oznaka za trademark. Pa nije isključena mogućnost da su zakonski ili ugovorom bili obavezani da stave to TM u kružiću, koje bi, čak i da nema povlake, vizualno funkcioniralo kao povlaka!
Stoga je bolji primjer, recimo, prošlogodišnji plakat za “Van Helsinga”, na kojem je pisalo: “FILM STEPHEN-a SOMMERS-a”. E sad, pitanje za milijun kuna je: zašto nije pisalo “FILM STEPHENA SOMMERSA”? Zašto se hrvatski jezik prilagođava engleskom umjesto da bude obratno? U krajnjem slučaju, tu sitnu – a opet tako orijašku – povlaku mogli bi iščitati kao izraz sluganskog strahopoštovanja prema Uzoritom Zapadu te kroničnog nedostatka nacionalnog samopoštovanja.
Pretjerujem? OK, pretjerujem. Ali, neprokuhane grandiozne teorije na stranu, činjenica jest da dominira percepcija kako hrvatski jezik nije cool. Posebno među mladima.
Dovoljno je pogledati samo horde domaćih demo bendova koji pjevaju na engleskom, iako nemaju nikakve šanse za probiti se na domaćem terenu, kamoli izvan granica Lijepe naše. Na pitanje zašto pjeva na engleskom, alt.kantautor Matija Habijanec a.k.a. Marshmallow u prošlogodišnjem je intervjuu za Vijenac rekao: “Hrvatski jednostavno nije pjevan jezik. Engleski je pjevan jezik. Talijanski i francuski možda. Pa i srpski je mnogo pjevniji jezik od hrvatskoga zbog svog karakterističnog izbjegavanja infinitiva koji završava sa -ti, što samoglasnicima daje mnogo više prostora i opuštenosti. (…) Inače, moj prijatelj Marin i ja jednom smo iz zafrkancije pokušali prevesti neke moje tekstove na hrvatski… Zamisli naslove pjesama poput Vinograd pored mora, Sanjarenje: O djevojci iz moje ulice, Duhan iz lule ili Moj prijatelj je zaboravio plesati. Okej, reći će pažljiviji promatrač, pa to su samo naslovi. Da, ali u ovom slučaju to su također i stihovi iz istoimenih pjesama. Pa usporedi koliko slogova ti uzme ‘my friend forgot how to dance’, a koliko ‘moj prijatelj je zaboravio plesati’. Pljačka!”
Definitivno se ne bih složio kako hrvatski nije pjevan. U najmanju ruku, vjerujem u teorem ograničenih resursa, te stoga mislim da bi labirinti hrvatskog slogovlja trebali biti poticaj domišljatosti, puštanju mašte na ples, a ne izlika za dizanje ruku, inertni bijeg u utočište provjerene i testirane engleštine. No, najtužnije mi je što su spomenuti hrvatski naslovi pjesama tako simpatični, slatki, lijepi čak; djeluju osvježavajuće, evokativno, oslikavaju toliko puno različitih slika u mislima. Dok njihovi anglo-parnjaci, pak, oslikavaju jedino… nekoga tko je fasciniran angloameričkim popom.
Ili, recimo, napravite nasumičnu turneju po popkulturno-osviještenim cro blogovima i forumima: sve frca ne samo engleskim terminima, nego i u cijelosti prenesenim frazama! Te termine i fraze još, ajde-ajde, mogu progutati, ali ono što me uznemiruje je dijabolično suptilno, jedva primjetno uvlačenje angloameričke sintakse u naše izražavanje.
Banalan ali savršeno zoran primjer: što vam djeluje prirodnije, “konzola Playstation” ili “Playstation konzola”? Ovo potonje, jelda? Iako bi u teoriji trebali odbaciti “Playstation konzolu” jer hrvatskom jeziku ne priliči da imenica u nominativu funkcionira kao pridjev, sva je prilika da vam “konzola Playstation” djeluje beznadno uštogljeno, kao da je ispalo iz usta nečijeg ujaka kojeg je vrijeme brutalno pregazilo. Međutim evo kvake: nijedna od te dvije opcije nije “prirodnija” per se. Sve je to stvar uvjetovanja. Sve je to samo u tvojoj glavi.
Sjeća li se tko “duhovne obnove”? Hrvatska politička elita, totalno diletantska i nesposobna kakve već jest, načinila je upravo suprotno od onoga što je tim projektom htjela postići. Krivousti i ekipa pretvorili su naš jezik u ruglo, a vlastitu zemlju toliko zatrovali ludilom i zlom da su natjerali avangardu da se izolira u svoje svjetove-mjehure, a po čemu će drugom nesretna isfrustrirana avangarda oblikovati te svjetove-mjehure nego po uvriježenim simbolima progresa – angloameričkom Zapadu.
Destruktivci su u devedesetima alijenirali kreativce. Postavivši znak jednakosti između patriotizma i nacionalizma, kod avangarde su potakli refleks poistovjećivanja Hrvatstva s nazadnošću. No, mislim kako je došlo vrijeme da se odbaci taj djetinjasti refleks, jer on ne predstavlja pobjedu “nas” nad “njima”, već poraz svih nas.
Ovaj… što time hoću reći? Hoću reći da situaciju ne sagledavam kao Hrvat već prije svega kao ZEMLJANIN. Mislim da je bolje za ovaj svijet da je više šaren nego manje šaren. A infilitracija engleskog u hrvatski ili bilo koji drugi jezik – bilo da je posljedica nacionalnih kompleksa ili puke lijenosti – potiho nagriza, korodira to šarenilo.
Istina, priznajem, globalno širenje engleskog ima svojih prednosti. Svakako je dobro da imamo esperanto koji nije mrtvo slovo na papiru. I, uostalom, kad pogledaš kolike i kakve su jezične i ine razlike među regijama jedne tako male zemlje kao što je Hrvatska, nestane straha od pretakanja mnoštva regionalnih ekscentričnosti Majke Zemlje u nepregledno, kašasto homogeno sivilo. Koliko god eventualno postali isti, uvijek ćemo biti različiti, bar malo.
Kažu da Hrvati odumiru, pa možda i priliči da i hrvatski jezik odumire. Usporedite samo koliko je u zadnjih godina mutirao, recimo, američki sleng a koliko hrvatski. Usporedite koliko se tjedno pojavljuje novih angloameričkih memova a mi… u biti niti nemamo svoju riječ za “mem“! Usporedite koliko smišljamo vlastitih kovanica za novotarije modernog doba (“pretraživač”… i… ovaj… “usisavač”? Ne znam, gotovo ništa mi ne pada na pamet) a koliko kupimo postojeće tuđe (“mobitel”, “desktop”, “metroseksualnost”, “font”, “backstage”, “Big Brother”…). I tako dalje, i tako dalje. Bilanca je porazna.
Ali, znate što? Ako ćemo odumirati – ja ću barem odumirati boreći se! Otkad sam se prije kojih godinu dana počeo pitati zašto mi “konzola Playstation” djeluje tako neprirodno, i skužio koliko je to besmisleno, počeo sam lagano reprogramirati svoj mozak snagom volje, i dogurao dotle da mi se od “Playstation konzole” prevrće želudac. Nije to uopće tako teško – kao što rekoh, sve je to stvar uvjetovanja. Što još? Trudim se locirati engleštinu u svom izražavanju, i boriti se protiv toga. Onak, ništa velebno. No eto, dodatna doza samopoštovanja čovjeka uvijek veseli.
Objavljeno
Objavljeno
