Poptika Za Flow, najnoviji film latvijskog animatora Gintsa Zilbalodisa, možda ste čuli tijekom dodjele nagrade Zlatni globus. Ova neupadljiva priča o mačku koji se mora suočiti s velikom katastrofom, uspjela je zasjati među holivudskim produkcijama i osvojiti kipić, a postoje i brojne naznake da ima šansu za nominaciju za Oscara. (U međuvremenu, od objave izvorne verzije teksta, film je osvojio nagradu Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti za najbolji animirani film, op.ur.)
Ovo je povijesni trenutak za latvijsku kinematografiju, s obzirom na to da nikada prije nije postigla sličan međunarodni uspjeh. Ipak, ne spominjem ga zbog posebne privrženosti nagradama dodijeljenima s one strane oceana – koje su se u prošlosti više puta pokazale kompromitiranim i jasno zapadnocentričnim – već zbog neobičnog spleta okolnosti koji je vrijedan spomena.
Datum objave popisa naslova koji imaju šanse za osvajanje nagrade Filmske akademije, pa i sama gala dodjela bili su pod velikim upitnikom zbog požara koji su u siječnju 2025. harali Kalifornijom u kojoj se nalaze holivudski filmski studiji (tzv. Dream Factory) i sam Dolby Theatre. Dok se Amerika bori s požarima, koje bez sumnje potpiruje rast globalne temperature, Zilbalodisov film govori o suočavanju s velikom vodom, koja također spada među posljedice klimatskih promjena.
Iako se redatelj ne referira izravno na ovaj kontekst, teško je ne čitati priču koju je napisao zajedno s Matīssom Kažom kao svojevrsno upozorenje ili komentar na apokaliptične prizore koje donosi suvremeno doba. Čak i ako je – kako neki tumače – inspiracija za ovaj film bio biblijski potop ili Odisejeva plovidba preko Sicilijanskog mora.
Radnja filma Flow usredotočuje se na vodu koja preuzima svijet koji su ljudi napustili. U središtu priče je crni (neki kažu sivi – odlučite same prije nego što me nazovete daltonisticom) mačak koji je još jučer mogao samostalno šetati svojim šumskim putevima, a danas mora naučiti plivati i sporazumjeti se s pripadnicima drugih životinjskih vrsta, pogotovo s labradorom kojeg na čamcu za spašavanje nije dočekao raširenih šapa.
Nemojte ga zamijeniti s Noinom arkom i nemojte pomisliti da Flow poseže za pojednostavljenom, didaktičkom porukom kakva je svojstvena Disneyju, smještajući radnju u okvir tipičnog herojskog putovanja. Nipošto. No svojeglavi mačak doista prolazi kroz transformaciju – ili bolje rečeno – on u sebi otkriva empatičnu sposobnost suživota s drugima kada ga okolnosti na to prisile.
Nije on pretjerano idealiziran lik. Ne postaje odjednom altruist koji se odriče vlastite osobnosti ili života radi kolektivnog opstanka posade. I dalje je mačak sa svim realistički prikazanim osobinama svoje vrste. Onima koje, zbog nevjerojatne okretnosti ovih životinja, nije moguće izrežirati ili istrenirati u igranom filmu niti ih vjerno zabilježiti u dokumentarnom.
Stoga se odabir animacije čini logičnim, ali nije riječ o animaciji nalik bilo čemu što nudi suvremeni repertoar ovog žanra. Kao što gotovo svi kritičari jednoglasno ističu, više podsjeća na videoigre, iako ne bih rekla da je je riječ o posve nostalgičnom vraćanju starim rješenjima. Uostalom, film je nastao uz pomoć Blendera koji možda nije najnoviji alat, ali je u zadnje vrijeme sve popularniji. Ako ste igrali Stray iz 2023., vjerojatno ćete uočiti određene sličnosti.
Neću se pretvarati da sam strastvena gamerica ili stručnjakinja za tehnologiju. U Flowu, koji vizualno može, ali i ne mora oduševiti, najviše me privlače tišina, fokus i… odmor od ljudske vreve – elementi koji prkose pravilima suvremenog svijeta prepunog podražaja. To nipošto ne znači gubitak dinamičnosti, bilo u radnji, bilo na emotivnoj razini. Kao osoba koja se inače bori s ozbiljnim problemima s deficitom pažnje, tijekom gotovo sat i pol trajanja filma nijednom nisam pogledala telefon. To je važna informacija i za najmlađu publiku čiju je pažnju teško zaokupiti.
Prije svega, likovi filma – osim psa i mačka, tu su i kapibara, afrički sekretar, lemur, pa i kit – nisu animirani na pretjerano antropomorfizirajući način. Zbog toga tijekom cijelog filma nećemo čuti niti jednu riječ koja bi pripadala ljudskoj prirodi. Umjesto toga možemo uživati u nenametljivoj glazbi i autentičnim zvukovima prirode, promatrajući kako se ponašaju životinje za vrijeme poplave i kako se snalaze u novim uvjetima.
“Ovaj film pobija tezu ekofanatika koji tvrde da je dovoljno sve prepustiti prirodi da bi zavladala idila i mir. Čak ni tada svijet nije lišen agresije”, čula sam krajiškom uha komentar jedne gledateljice po izlasku iz kina. Srećom, većina zagovornika zaštite prirode nije toliko naivna da vjeruje kako su druge životinjske vrste lišene nasilja, ali prilično je značajna opaska o tome da Flow ne pokušava romantizirati ili idealizirati životinje.
Savršeno plemeniti likovi nisu niti zanimljivi niti vrijedni oponašanja, zato na čamcu preživjelih u poplavi ne manjka sukoba – onih koje je lako povezati s izazovima koji nas čekaju uslijed klimatskih migracija. (Ako vam se čini da je djeci teško objasniti ove složene teme, pokažite im ovaj film).
Zahvaljujući nastojanju da prikazani svijet djeluje autentično, film ne donosi moralizirajuće bajke na koje se silom odvode cijeli razredi učenika, koji zatim kolektivno tonu u dosadu. Neće uspavati ni one koji dolaze u kino sa svojim klincima, zapravo – bez obzira na dob i roditeljski status – Flow ima velike šanse doprijeti do (umova i srca) široke publike.
Može biti i odgovor na beskrajne rasprave o klimi i na pitanje kako – da parafraziram Marcina Napiórkowskog – “imati ne samo pravo, već i priču”. Film pokazuje kako, dok se stoji na pravoj strani povijesti, ne treba svisoka gledati na one koji još tamo nisu stigli, ali se dvoume. Upravo bi nas oni, a ne oni koji su potpuno neuvjereni, najviše trebali zanimati.
Zato bih voljela da Flow dopru do onih koji misle da nema razloga za paniku ili da su antimigracijske, antiklimatske i antiekološke odluke nasmiješene vlade Donalda Tuska i drugih sasvim u redu. Ako ih čin solidarnosti mačje posade ne uspije dirnuti, vjerojatno ništa neće. Snaga, aktualnost i univerzalnost Flowa leže upravo u tome što se obraća iskustvima ili strahovima onih koji su se suočili, suočavaju se ili će se suočiti s neumoljivim silama prirode.
Ispada da se to odnosi na svakoga od nas, jer je, prema izvješću europske službe za praćenje klimatskih promjena Copernicus, prosječna globalna temperatura premašila 1,5 °C iznad iznad predindustrijske razine. To znači da nitko na svijetu nije potpuno siguran. No, svatko može biti sposoban za preživljavanje i suradnju – baš poput mačka koji se u vodi i među drugima nije mogao osjećati kao riba, ali je ipak uspio preživjeti.
Prevela: Marta Agičić
Tekst je izvorno objavljen na portalu Krytyka Polityczna u okviru projekta Come Together.
Objavljeno
