Tema Jedna od zanimljivijih crtica iz povijesti psihoanalize vezana je uz Viktora Tauska. Freudov učenik, porijeklom iz naših krajeva, istraživao je poseban oblik deluzija pri kojem su pacijenti uvjereni da njihovim umom upravlja tajanstveni stroj. Tausk je paranoidnu simptomatologiju tumačio kao projiciranje dijelova ličnosti svojih pacijenata na zamaštanu mašineriju koja potom usmjerava njihovo mišljenje i ponašanje. Nesretnici su prepoznati i obilježeni kao shizofrenici. Slučaj Tauskovih pacijenata koje muče i do ludila dovode strojevi za utjecanje čini se posebno zanimljivim iz današnje perspektive. Potrebno je samo upaliti televiziju. Nakon toga se nije pretjerano teško zapitati teži li život u društvu spektakla asimptotoskom približavanju ovoj zanimljivoj patologiji. Plazmu u dnevnom boravku shvatiti kao pipak monstruoznog stroja za memetsku manipulaciju nije osobito originalno, ali taj znanstvenofantastični klišej odlično reprezentira onu vrstu tjeskobe koja se javlja nakon višesatne izloženosti televizijskom programu. Uzmimo, primjera radi, situaciju u kojoj gledate propagandu Europske unije, a samo par sekundi nakon toga vijest u kojoj toj istoj Europskoj uniji prijeti dezintegracija uslijed kolapsa njenih financijskih institucija. Što za nas znači taj kratki spoj u masmedijskoj mašineriji za utjecanje?
Pred očima nam se lomi slika svijeta u kojem smo se osjećali kod kuće. Pravi je trenutak da se osvrnemo na određeni program koji više ne ispunjava svoju funkciju. Jednostavna naratološka analiza propagandnih materijala pomoći će nam u razmišljanju prije svega o instanci implicitnog gledatelja. Njemu, sudeći prema desetak propagandnih spotova, možemo mirne duše pridružiti pridjeve priglup i neobrazovan. Podcjenjivački odnos kojeg naručitelji spota imaju prema njegovim potencijalnim recipijentima je naprosto zastrašujuć i, ako baš hoćete, simptomatičan za političku komunikaciju u cjelini. Najgore od svega je što u dužem vremenskom intervalu pretpostavljanje svog adresata stoji u izravnoj vezi s njegovom proizvodnjom. Infantilizacija društva još uvijek nije dosegnula stupanj u kojem najjeftinija i najgluplja konfekcijska propaganda ne bi bila prepoznata kao takva i izazvala, ako ništa, indignaciju u većine ljudi. Mnogobrojne reakcije svjedoče o tome da je eurointegracijska propaganda potpuno podbacila. To se dogodilo, uvjeren sam, zato što su pošiljaoci poruke pogrešno procijenili svog adresata. Zanatski loše snimljeni spotovi s upadljivom dominacijom propagandne funkcije ne mogu se svidjeti Njemu. Tauskovska mašinerija utjecanja na javno mnijenje je suptilna znanost. Spektakl koji uključuje medijsko manipuliranje ujedno je – kako kaže Debord – zgusnut i raspršen, ali ostaje spektakl. Libidalno investiranje mora biti predviđeno u podmetanju ideje da bi ona uopće postala privlačna. Tko je On? Radnik koji je anesteziran ritmom radnog tjedna; birač koji izlazi na parlamentarne i predsjedničke izbore da glasa za manje zlo; potrošač koji subotom gura kolica u Konzumu; stanar koji poštanski sandučić nervozno čisti od hrpetine reklamnih materijala u potrazi za računima koje treba platiti; uspješni interpelat kapitalističkog sustava koji zahvaljujući plastici sa silikonskim čipom u novčaniku preživljava dan za danom iščekujući obećanu bolju budućnost koja mu već godinama izmiče. Narativ o dugom i mukotrpnom putu u Europsku uniju, Kanaanu na kraju tranzicijskog puta, ostaje nevjerojatno uvjerljiv premda ništa ne govori u prilog tome da većinu radnika tamo čeka išta vrijedno čekanja. Trezvenim razmišljanjem došli bismo do zaključka da smo silom prilika po svim parametrima integrirani u dominantni poredak nakon čega ni određivanje vlastite pozicije na poluperiferiji svjetskog sistema ne bi trebalo biti pretjerano teško. Zapita se čovjek nakon toga čemu onda cijela dramatska epizoda oko euroatlantskih integracija koja traje već dva desetljeća?
Radi se o izmišljanju zabrane da bi se nada u bolji život održala živom. Zabrana konstitutivna za želju, odnosno nadu osigurava libidalno investiranje u cilj o kojem ovisi dominantni društveni narativ. Uvjerenje da postoji izbor tamo gdje izbora nema – postojanje želje čije je ispunjenje ugroženo zabranom – postaje ključnim za reprodukciju postojećih društvenih odnosa. Izvjesno je da je cijela drama sa sretnim krajem već odavno napisana i da – potpuno žižekovski – “mi to znamo, ali ipak živimo kao da ne znamo”. Problem nastaje kada je konačno došlo do spuštanja crvenog zastora. Zabrana koja je prijetila ispunjenju želje bila je locirana u europskim institucijama koje su pred naše vlade u procesu civiliziranja postavljale niz zahtjeva za standardizacijom i unifikacijom političkih, ekonomskih i kulturnih obrazaca. Konačnim zatvaranjem posljednjeg poglavlja pretpristupnih pregovora, kad su nam se europske dveri širom otvorile, cijeli narativ doveden je u pitanje. Bez zabrane nema želje, a bez želje nema priče koja daje smisao životu! Drama je dopisana iznimno apsurdnim poglavljem u kojem je zabrana locirana u potpuno drugom smjeru. Ispunjenju želje za boljim životom sada prijeti neobvezujući referendum na kojem bi se građani mogli izjasniti protiv ulaska u Europsku uniju zbog čega je potrebno potrošiti puno sredstava u propagandnu mašineriju da bi većina ljudi, suočena s refrendumskim pitanjem, uzviknula “tu pripadamo” i orgazmički zaokružila DA! Ako je vlada zastupala građane u njihovoj želji za ulaskom u arhetipsku zemlju meda i mlijeka, onda na kraju dugog i bespoštednog putovanja ne bi trebalo nikome objašnjavati gdje smo i kamo idemo. Biblijska priča promeće se svakim novim danom u komediju apsurda i finale doživljava u shizoidnom orkestarskom krešendu gdje pitanja što, kako i za koga ostaju bez odgovora.
Na ruševinama dominantnih narativa grade se novi. Posljednje tri godine obilježila je kriza kapitalizma. Zbog nevjerojatnih makinacija, financijska tržišta gledamo kao odmetnute autonomne mehanizme koji proizvode globalne katastrofe usred kojih nestaju posljednje iluzije o suverenosti čak i najmoćnijih nacionalnih država. Kriza se premješta preko cijelog svijeta uništavajući akumulirane vrijednosti koje su proizvođene godinama i ostavljajući milijune da se snađu među društvenim ruševinama. Posljednja socijalna gibanja upućuju na nastajanje novog globalnog radničkog pokreta koji još nije u stanju odgovoriti pokretljivoj moći kapitala, ali bi u skoroj budućnosti mogao. Tehnologija je omogućila da svaka lokalna borba protiv poretka koji je proglašen opresivnim potencijalno poprimi univerzalni značaj. Jedna od implikacija opisanog procesa mogla bi biti slabljenje nacionalnog identiteta budući da nacionalna država više nije jedini zamislivi okvir političke borbe. Neophodnost razorne kapitalističke ekonomije i parlamentarne politike koja ju podržava posvuda se dovodi u pitanje što otvara prostor za razmišljanje o drugim mogućnostima društvene organizacije. U babilonskoj kuli glasovi koji govore o radikalnim promjenama miješaju se s onima koji govore o radikalnim rezovima. Pogled na noćno nebo iz jednog malog kutka na periferiji više nije isti. Sve se manje ljudi oduševljava sjajem umirućih zvijezda.
ObjavljenoObjavljeno
