Klasno čišćenje

Otvaranje shopping centra Cvjetni izgledalo je kao vrhunsko umjetničko djelo, estetizacija života par excellence, cinično ispunjenje Krležinog zahtjeva da se od života napravi pjesma.

trojanski_kolektiv_640

Napisalo se o projektu Cvjetni svašta. Pisati o njemu danas može djelovati suvišno. Nije to zato što je Horvatinčićev centar otvorio svoja vrata, već zato što je presudu bez priziva o cijeloj stvari pred svekoliku javnost iznio Ante Tomić. Izlazak iz tiska njegovog članka u Jutarnjem je najbliže što ćemo ikada doći hegelovskom momentu kad ideja postane svjesna same sebe. Svaki privedeni prosvjednik koji se ovih dana povlači po sudu uspio je na trenutak obuzet orgazmičkim zanosom zaboraviti na svoje probleme. Buridanova magarad koja se ukopala u mjestu ne znajući hoće li sutra krenuti prema Areni ili Cvjetnom u potrazi za jeftinom konfekcijskom robom, sigurnim pokretom ruke usmjerena je na treći put. Neupućeni čitatelji koji su lutali u mraku tražeći istinu o događanjima u središtu Zagreba uskliknuli su kao onomad Dante: “Izađosmo i ponovno ugledasmo zvijezde”. Tomić kaže da mu prijeporne građevinske intervencije nikad nisu bile naročito simpatične, ali da je dobrovoljno susprezao negodovanje jer mu je izraz građanskog bunta putem loše ulične svirke, ljevičarskih parola i, kako je to lijepo sročio, “power to the people” deklamacijama glasnogovornika ulične revolucije još više išao na živce. Nakon pilatovskog uvoda uslijedio je tekst sinkroniziran s javnim mnijenjem, tekst koji ne vrijeđa inteligenciju, tekst koji se može opisati kao pismena niskokalorična društvena angažiranost elitnog komentatora na platnoj listi najvećeg izdavača novina i magazina u Hrvatskoj. Tomićevi zaštitni znaci su prisutni u kolumni i ovaj put. Djetinjstvo u Donjem Prološcu kao biografski motiv pomoću kojeg preuzima funkciju pučkog tribuna i upotreba blage ironije koja služi iskazivanju nepovjerenja malog čovjeka prema velikim pričama samo su neki iz cijele palete diskurzivnih postupaka kojima se Tomićev glas konstituira kao glas zdravog razuma. A zdrav razum nije garancija najboljeg shvaćanja. Iako spomenuti članak kojim se moj imenjak obrecnuo na konzumerizam smatram u najmanju ruku – nakon svega – nepotrebnim, uspio sam u njemu naći jedan moment vrijedan pažnje. Naime, Tomić se u jednom trenutku referira na tekst svog kolege kojemu je srce preskočilo otkucaj pred Horvatinčićevom vizijom haundemovske budućnosti pa piše: “Gotovo kao da mu je Michelangelo pokazao bijeli mramorni blok iz kojega će isklesati Davida.” Ako zanemarimo ironiju, usporedba postaje zanimljiva. Je li moguće promatrati shopping centar kao dio umjetničkog svijeta?

Druga polovica 20. stoljeća pokazuje da je moguće. Umjetnost može u svoju orbitu privući objekte iz svakodnevnog života dajući im drugačiji način postojanja. Razne verzije institucionalne teorije govore da neki objekt postaje umjetničko djelo samo unutar institucije umjetničkog svijeta koja mu na neformalan način pod određenim uvjetima podaruje takav status. Ontološki jaz između svijeta stvari i svijeta umjetnosti može se premostiti. Budući da su shopping centri smješteni u graničnom pojasu realnog i imaginarnog to se već događa. Suvremeni trgovački centri najviše podsjećaju na elizabetinske teatre. Onaj tko je upućen u retoriku prostora može analizom teatra i trgovačkog centra steći pristojnu predodžbu o životnom stilu i ideološkom horizontu društava koja su ih podigla. Prostori su to koji integriraju dominantne oblike zabave. Elizabetinski teatri su na jednom prostoru nudili kockanje, borbe životinja i dramske predstave, a suvremeni shopping centri projekcije filmova, dječje igraonice i tematske parkove. Oba prostora predstavljaju najkompleksnije primjere industrije zabave svog vremena i kao takvi najbolje ukazuju na retroflektivni odnos koji povezuje umjetnost i zbilju. Možda ipak nije besmisleno još jednom pokušati u par rečenica sažeti što projekt Cvjetni znači za društvo u kojem živimo. Prva stvar zbog koje je Horvatinčićev projekt specifičan u odnosu na slične je mjesto na kojem je podignut.. Shopping centri grade se na granicama grada radi lakše dostupnosti velikom broju ljudi, dok je Cvjetni otvoren u njegovom središtu. S obzirom na logiku propulzivnog širenja velegradova znalo se da će periferija u budućnosti postati centar. Ako to uzmemo u obzir onda Centar Cvjetni ne možemo jednostavno nazvati trgovačkim centrom. Horvatinčićev shopping centar nije postao središte grada, on je nastao u središtu grada spregom kapitala i gradske vlasti pretvarajući pritom javni prostor u privatni. Tri vertikalno postavljena nivoa – podzemna garaža, trgovački centar i luksuzni stambeni prostor – govore o novim životnim oblicima kapitalizma. Centar Cvjetni nije tek shopping centar već njegova agresivna verzija koja je mutirala u novom domaćinu; virus koji je penetrirao kroz membranu u stanicu domaćina da bi pomoću nje sintetizirao promijenjenu kopiju svog genoma i proteina.

Kompleksna mješavina procesa koji ipak imaju zajedničku nit dopušta nam da ih obuhvatimo nazivom neoliberalni kapitalizam. Opisujući podjedinačne slučajeve znači kretati se površinom sfere bez mogućnosti proboja do njezinog praznog središta. To nije ni bitno. Metamorfozama kapitalizma čija je jedina najočitija posljedica u projektu Cvjetni klasno čišćenje središta grada od strane kapitalista možemo pristupiti s raznih strana. Analize njegovog anihiliranja javnog prostora preko kojeg se artikuliralo nezadovoljstvo u proteklim godinama nisu dovoljne. Gdje su ljudi u cijeloj priči? Treba razumjeti proces kupovanja bez egzistencijalne potrebe; manipulaciju svijetom podsvjesnih želja i posljedični fenomen izjednačavanja osobnog identiteta s osobnim potrošačkim stilom. Postoji puno točaka s kojih možemo načeti tu temu, a najboljim ishodištem čine mi se rani radovi Jeana Baudrillarda u kojima se prosječni odlazak u shopping centar objašnjava na razdjelnici diskursa marksizma, strukturalizma i psihoanalize. Nije teško shvatiti Baudrillarda kad kaže da zapadni potrošač ne kupuje neposredne proizvode u njihovoj upotrebnoj vrijednosti, već njihove simboličke reprezentacije koja virtualno postoje na mjestu proizvedenog materijalnog supstrata. Baudrillardove tmurne misli nisam shvaćao do prošlog tjedna kada je više ljudi došlo kupovati u H&M nego prosvjedovati protiv njegovog otvaranja. To nas opet upućuje na pitanje postavljeno u uvodu ovog teksta.

Je li moguće promatrati shopping centar kao dio umjetničkog svijeta? Čini se da je. I to ne samo kao najsavršeniju industrijsku platformu za integraciju svih oblika zabave čija će estetska funkcija jačati kako vrijeme bude prolazilo. Onome tko zna gledati otvaranje shopping centra moralo je izgledati kao vrhunsko umjetničko djelo, estetizacija života par excellence, cinično ispunjenje Krležinog zahtjeva da se od života napravi pjesma! Po čemu gledanje stropa Sikstinske kapele dok vaš cicerone izgovara stoput ponovljeni tekst o Michelangelovim patnjama u Vatikanu pruža veći estetski užitak od gledanja nervozne mase ljudi koja čeka da H&M otvori svoja vrata u Zagrebu? To je kapitalističko Stvaranje Adama! Slika njihova prelaska preko praga Centra Cvjetni je pandan skorom susretu božje i čovječje ruke. Postoji samo jedan problem. Umjetnosti kupovanja u internacionalnim trgovinskim lancima nikome ne može biti opravdanje za bijedu koja je njezino naličje. Poslovično zdrav razum Ante Tomića zna da protiv takvog stanja treba ustati. Možda je kolumnist Jutarnjeg skužio da u ideološkom ratu ne mora biti na prvom frontu, ali da ne mora ni zajedljivo dobacivati iz pete kolone.

Objavljeno

Objavljeno

Povezano