Tema Piše: Goran Pavlov
U hrvatskome reprezentativnome nogometu sve još uvijek počinje i završava s legendarnim Ćirom Blaževićem – autorom najvećeg nam, nezaboravnoga brončanog uspjeha, ali i osobom odgovornom za kletvu što nas i dalje prati u stopu.
Prokletstvo Ćire Blaževića ili prokletstvo treće utakmice u grupi, nazovite ga kako vam više paše, javilo se prije deset godina u Engleskoj, na Europskom prvenstvu 1996, kada smo već nakon prve dvije utakmice prvoga kruga osigurali prolaz dalje… pa je naš izbornik Portugalcima na megdan nesportski poslao momčad bez najboljih igrača, čuvajući ih za ključan četvrtfinalni dvoboj s Nijemcima.
Na svakome sljedećem natjecanju na kojem smo imali čast nastupiti – a riječ je o tri svjetske i jednoj europskoj smotri najboljih nogometaša – nismo pobijedili u posljednjoj, trećoj utakmici prvoga kruga. Što se kobnim za naše daljnje sudjelovanje nije pokazalo jedino u Francuskoj 1998. godine, kada je dostojanstveni poraz od 1:0 od Argentine zapravo u osmini finala donio protivnika po našoj mjeri, Rumunjsku. Ekvador 2002. u Japanu, Engleska 2004. u Portugalu i Australija prije tjedan dana u Njemačkoj – reprezentacije su koje smo morali pobijediti da bi se plasirali dalje na navedenim natjecanjima, ali smo od svih redom gubili (jer 2:2 upravo i jest rezultat najvećih hrvatskih nogometnih poraza, prisjetimo se samo Jugoslavije u zadnjoj utakmici kvalifikacija za jedino prvenstvo na kojem nismo nastupili, Europeo 2000. godine).
Time se potvrdilo postojanje sportske kozmičke pravde, koja se onda kada treba nama uvijek čini dozlaboga sporom, ali koja nam je već treći put očitala lekciju trljajući sol tamo gdje najviše boli. Da je Ćiro protiv Portugalaca ’96. istrčao s najboljim sastavom, pa sve i da je izgubio, danas bismo slavili pobjedu protiv Italije, kojoj ni tri suca ne bi pomogla izmišljanjem nepostojećih jedanaesteraca. I puni euforije čekali Ukrajinu, pa tko god dalje u polufinalu i finalu stigne svejedno. A ovako – s trezvenošću kakvu pravi navijač nikada ne želi osjetiti, zbrajamo katastrofe i prisjećamo se odluke nastupa s polu-B sastavom.
Da je prirodno mentalno stanje svakoga pravog navijača upravo razočaranje, pisao je još Nick Hornby, čovjek koji zaista zna kakve su posljedice ljubavi prema nogometu po fanatike tog sporta. Naravno, autor najljepšega ljubavnog pisma Arsenalu prvenstveno je mislio na ljubav navijača prema klubu – no kada živite u državi u kojoj pravo veselje kod osvajanja prvenstva možete osjetiti jedino onda ako ne navijate za klubove koji se zovu Hajduk ili Dinamo, onda vam reprezentacija ne predstavlja samo nacionalni sportski ponos, nego i posljednje utočište u nadi da će vaša radost parirati nečijoj tuzi (koga stvarno briga ako Dinamo izgubi od Hajduka kad je izvjesno kako će za godinu-dvije biti obrnuto?), bez čega to u sportu jednostavno nije to.
Naša nas repka eto već tri bitna natjecanja zaredom ne propušta nagraditi obilatom porcijom razočaranja i frustracija, ali moramo priznati kako pravi krivci nisu ni Jozić, ni Barić, ni Kranjčar, a bome ni njihovi izabranici, nego i opet taj nesretni Ćiro i njegova bronca, za koju svaki Hrvat čije srce žonglira nogometnom loptom i dalje pogrešno misli kako je jednokratna pozivnica u društvo velikih nogometnih nacija… pri čemu spremno zanemaruje identična postignuća drugih.
Kako je to lijepo u jednom od friških Ferala primijetio i moj profesor Dean Duda, na direktno voditeljevo pitanje o osvajaču brončane medalje na prošlome Mundijalu – niti jedan od pokera nogometologa opće prakse okupljenih u pred-prvenstvenom Otvorenom nije uspio točno odgovoriti. Jer to, kao, i nije toliko bitno da bi se uklapalo u ležeran razgovor o popratnoj fenomenologiji nogometa, a priznajem da je i meni samom trebalo nekoliko trenutaka za prisjetiti se kako su za treće mjesto igrali Turska i domaćin Koreja. Kad smo mi treći, povijesni je to uspjeh nesagledivih razmjera; kad ga pak dosegne netko drugi, onda je to puka slučajnost.
Jednostavno, od priča kako je moguće da se neka manje ugledna nogometna zemlja ugura među osvajače medalja nema puno kruha, pa nikoga uspjesi Poljske ili Švedske puno ne diraju. Ali kada vidimo da smo mi to učinili -; e onda se pretplaćujemo na ponovni trijumf, ne primjećujući pritom kako nikakvu ponudu za produljenje članstva u društvu najvećih nismo ni dobili. Jer, postolje jest postolje, a medalja jest medalja, ali bronca nikada neće biti zlato, pa zato Australci protiv prosječnog Brazila, višestrukoga svjetskog prvaka, i igraju s respektom koji na kraju rezultira porazom, a protiv Hrvatske – koja je prije osam godina bila treća na svijetu, ne sjećate li se? – doimaju se goropadnim favoritima koji su došli po davno uknjižena tri boda.
Ali to što su na tu broncu zaboravili Craig Moore ili John Chipperfield (ako im je uopće i predstavljala nešto aktivnije od kurioziteta radne memorije), to ne znači da ćemo isto ikad uspjeti i mi sami, što bi nas jedino uspjelo poštedjeti uvijek novih razočaranja. Jer, navijač je navijač, i dok na glas govori kako zaista ne vidi šanse za plasman na sljedeće Europsko jer su i Englezi i Rusi naprosto daleko bolji od nas, a ako se s dva gostovanja kod Makedonije i Izraela vratimo i s jednim ukupnim bodom super… istovremeno u sebi opet najiskrenije misli da ti Englezi zapravo i ne igraju dobro i efektno poput njihovih klubova, a Rusi -; pa, da ti Rusi stvarno nešto vrijede, valjda bi i bili češći sudionici ovih okupljanja!
Pri čemu dolazimo i do još jednog problema hrvatske nogometne stvarnosti, a to je taj što su u Hrvatskoj od 1998. navijačima postali najjednostavnije rečeno svi, pa tako đakovački gradonačelnik na posao najnormalnije dolazi u dresu, kao i teta u obližnjoj pekari, cure padaju ispite zbog prekjučerašnjeg remija s Japanom, a svadbene zabave se prekidaju kako bi okupljeni svjedočili još jednoj epohalnoj tekmi bez da se začuje i glas negodovanja (a tko im je kriv kad svadbu stave u četvrtak?!). U takvoj klimi čovjek se ne može oduprijeti plimnom valu kolektivne euforije, sve i da to želi, a nogometom se prodaje apsolutno sve, od očekivanih piva i osvježavajućih pića i televizijskih uređaja do usisivača i lula, a evo ga se i koristi za upozoravanje na probleme nasilja protiv žena.
Zbog svega toga, pravi nogometni fanovi i nemaju previše razloga žaliti za ispadanjem Hrvatske. Sada se komotno mogu prepustiti ničim ometanom i neopterećenom praćenju prvenstva u sportu koji se voli, bez da svoje zanimanje moraju dijeliti s osobama koje misli kako je zaleđe onda kada je napadač u kaznenom prostoru.
Da civilizacija opet mora početi od sutra, i da su jedini izvori nogometa snimke utakmica aktualnog SP-a, nogomet ne bi baš istog trena zauzeo pozicije iste važnosti i obljubljenosti jer se na njemu nešto posebno baš i nije imalo vidjeti. Predvidljivo do boli; bez ijednoga pravog iznenađenja, kako na razini pojedinih mečeva, tako i na onoj prolazaka u daljnje faze; bez velikih utakmica; sa samo jednim spektakularnim golom; bez popratnih skandala; koje će vjerojatno osvojiti država koja je to već uspjela i prije -; riječju, dosadno! Ali, samo ako niste fanatik.
Objavljeno
