Tema Piše: Mario Kikaš
Knjižnice grada Zagreba su već odavno uvele novi katalog koji sam odbijao koristiti iznova iznalazeći prečace do staroga, i grafički i funkcionalno vrlo jednostavnog izbornika koji vam je nudio sve bitne informacije. Taj relikt internetske prošlosti preživljavao je tek kao poluilegalni link do kojeg ste dolazili preko upućenijih prekaljenih korisnika te, jedne od malobrojnih preostalih javnih institucija Grada Zagreba koja još uspijeva izvršavati svoju javnu ulogu. Na kraju, kako to obično biva, primorani ste pristati na promjene kao što ste svojevremeno pristali na mobilne uređaje treće i svih sljedećih generacija, iako su vam samo otežali život, ili na kulturu gledanja serija kad god hoćete čime je tv-prijamnik postao potpuno izlišan kao kakav takav faktor u organizaciji ionako prekarnog dnevnog vremena. Usisani u vrtlog tih promjena, primorani ste tražiti i drugačiji sadržaj, ali i početi se brinuti o svom zdravlju koje je inercijom pratilo nove životne ritmove. Inače, dijapazon knjižničnih signatura tj. klasifikacijskih oznaka koje sam iz starih i novih izbornika prepisivao na ceduljice, obično se kretao od 792 (kazalište) do 821 (književnost) tj. u granicama vlastitih uskih interesa. A onda potaknut zdravstvenim tegobama koje vučem još iz “ranih dana” spustio sam se do 613.2 i “Higijene prehrane”, kako je službeno naziv ovog bibliografskog razreda, u potrazi za friškim prijevodom knjige koja će me natjerati da promijenim životne navike (što se, naravno, neće lako desiti da odmah upropastim svaku narativnu neizvjesnost). Umjesto da, kako to obično i radim, mehaničkim pokretom zapišem signaturu i predam je gospođi za pultom u knjižnici u Radničkom domu, ovoga puta sam si dao oduška našavši se u novom i nepoznatom odjeljku koji je prštio novim naslovima i ponudom. Čini se da je danas revolucija puno vitalnija tu nego pod signaturama 1 (filozofija), 94 (povijest), ili ne daj bože pod 3 (politika i ekonomija). Po mojoj slobodnoj procjeni svaki treći naslov nudi nekakvu revoluciju za vaš organizam, naslage po trbuhu ili život općenito. No, makoliko to sve ličilo na gnojilište vinskih mušica vlastitog cinizma, toliko je i upozoravalo na određene ne samo izdavače nego i javnozdravstvene tendencije.
Sveprisutna ortoreksija od hiperprodukcije u krizom pogođenom izdavaštvu do Dr. Oza u terminu središnje informativne emisije nije tek pokazatelj nekakve najednom povećane svijesti o vlastitom zdravlju, nego prije svega indikator očito narušenog zdravlja i pogrešnih načina rješavanja njegovog stanja što je posljedica, složit će se mnogi, promjena u načinu prehrane tj. u prehrambenoj proizvodnji i distribuciji koje dijelom dolaze upravo i iz spomenutih izvora brige i pomoći. U moru prošle godine prevedenih naslova pod spomenutim klasifikacijskim brojem 613.2 našao se i američki ekolog i kolumnist New York Timesa Michael Pollan sa svojim Manifestom jelaca u kojem iznosi tezu da je većina kroničnih bolesti koje danas ubijaju izravno povezana s industrijalizacijom hrane ili konkretnije sa sinkroniziranim djelovanjem jake prehrambene industrije, znanosti i državnih regulatornih agencija. Naravno, primjer koji uzima ograničen je na područje SAD-a, no uz neke manje fusnote može se lako primijeniti i na zemlje Evrope pa i evropske periferije. No, zadržao bih se ipak na SAD-u s obzirom na centralizam koji vlada u svakoj od tri domene koje sam spomenuo: službena znanost je uvelike diktirana kasnijim uvozom dostignuća američke akademije, a onda i prehrambena industrija, ako već nije umrežena s američkim korporacijama, vješto imitira njihove principe rada koji se zasnivaju na što većoj produktivnosti u proizvodnji praznih kalorija i konačnoj maksimizaciji profita kao jedinog cilja te racionalizirane računice.
Državne agencije postaju promatrač i pomagač u tom proizvodnom lancu permisivnijim politikama prema inženjeringu koji od prehrambenih proizvoda čini tek skup nutrijenata što je svoj legislativni amen dobilo izvješćem kongresnog povjerenstva još 1977. Povjerenstvo za hranu i ljudske potrebe pod vodstvom demokratskog senatora McGoverna službeno uvodi diskurs o hrani uz veliki pritisak prehrambene industrije koji će posve izuzeti cjelovitu hranu kao kategoriju i o štetnostima određenog načina prehrane govoriti u terminima loših i dobrih nutrijenata što je i osnovna narativna linija svih revolucija na policama 613.2 i na drugom programu javne televizije. Tako se prostim mešetarenjem nutrijenata dobivala tobože “zdravija” ili bolje: “manje nezdrava” hrana ostavljajući prehrambenoj industriji mogućnost daljnje kombinatorike, razvoja i povećanja proizvodnje koje dovode do nezavidne zdravstvene slike zapadnih društava, ali i poljoprivredne grane i okoliša. Kako pokazuju i Michael Pollan, a i američki politolog Rob Albritton – takva prehrambena politika stvara iluziju izbora povećanjem broja artikala i ponude prehrambenih proizvoda jer na kraju dobivamo velik broj sličnih proizvoda koji se razlikuju tek po omjeru nutrijenata čiji se burzovni zdravstveni indeksi smanjuju ili povećavaju metodološki upitnim istraživanjima nutricionističke znanosti. Bez obzira na prividno povećanje ponude – u stvarnosti se smanjuje stvarni broj vrsta u prehrani čime se prehrana od sedamdesetih naovamo radikalno pojednostavljuje, broj kalorija po proizvodu se povećava, a cijena hrane na Zapadu se smanjuje dok je globalno gledajući većina ljudi presiromašna da bi kupila išta osim najjeftinije hrane, ako i to. Politika službeno inaugurirana za vrijeme Nixonove administracije potpuno je je transformirala tržište hranom u SAD-u, ali i poljoprivrednu proizvodnju u kojoj se državnim dotacijama subvencioniraju isključivo proizvodnja visokokaloričnih žitarica: kukuruza, pšenice, soje i riže.
Prehrambena industrija i tržište hranom svijet je očevidnog paradoksa i pravo zrcalo globalnih kapitalističkih odnosa. Kapitalizam ne računa na uporabnu vrijednost robe – pa ni hrane ni radne snage. Jedino čime se prehrambena industrija vodi je produktivnost i izvlačenje maksimuma i iz sjemena i iz tla, ali i radnika koji su u ovom sektoru na globalnom jugu redovno najmanje plaćeni, a često je na Zapadu njihov zakonski nereguliran (ili ilegalan) status imigranta svojevrsna prisila na najmanje moguće nadnice. Saru Jayaraman, američka aktivistica i predavačica na Berkleyju, upozorava upravo na taj moment u osvještavanju proizvodnje hrane koja kroz različite inicijative na Zapadu postaje politički sve prisutnija – od mainstreamskih zelenih stranaka po Evropi do pokreta poput “slow fooda” koji se svojim konceptima i prijedlozima odupiru efektima visokoindustrijalizirane proizvodnje hrane. Međutim, često se iz cijelog lanca proizvodnje i utjecaja na okoliš (tlo, životinje, atmosferu) ispušta upravo čovjek tj. najamni radnik na poljima, ali i u samoposlugama ili restoranima. Jayaraman, potaknuta statistikama koje su evidentirale da je upravo kuhinja američkih restorana mjesto najvećih razlika u plaćama pa onda i najvidljivije hijerarhije, zajedno s nekolicinom imigrantskih radnika pokreće 2001. inicijativu koja je danas prerasla u svojevrstan sindikat u državi u kojoj je to do nedavno predstavljao relikt predreganovske prošlosti. Restoranska industrija koja zapošljava 10 milijuna radnika u SAD-u topos je sedam od jedanaest najmanje plaćenih poslova uopće koje gotovo redovno obavljaju etničke manjine i žene. Ovo ne spominjem tek kao podatak u moru sličnih razglednica iz Država nego kao upozorenje nama i našoj prehrambenoj industriji i odnosima koji se kreću ka sličnim horizontima što bi moglo imati dugoročne posljedice ne samo na socijalnu i ekonomsku sliku, nego i zdravstvenu. Veliko je pitanje što bismo sve pronašli ili što ćemo pronaći za par godina po našim kuhinjama za vrijeme turističke sezone ili po poljima za vrijeme berbe ili žetve.
Uzmimo samo za primjer tržišne omjere i ubrzo shvaćamo da je cijela regija bivše Jugoslavije u svojevrsnom prehrambenom oligopolu Agrokora i evropskih korporacija što je jedna od karakteristika onoga što Robert Albritton naziva “korporativnom planskom ekonomijom” divovskih konglomerata koji vladaju i manipuliraju tržištem. Radnice u ovom sektoru su vremenom postale ogledna primjer potplaćenosti i prekovremenog rada dok je Agrokorovo vješto preuzimanje nekadašnjih PIK-ova zacementiralo stanje i u poljoprivrednom sektoru u kojem se iz godine u godinu smanjuje broj obiteljskih gospodarstava pogotovo uslijed regulativa Zajedničke poljoprivredne politike Unije i već uhodanog šlamperaja resornog ministra i agrarne birokracije iz Vukovarske 78. Tako je glumačka postava već odavno spremna: prehrambena industrija, državna birokracija i znanost koja je ionako inertna iščekujući svoj red na gubilištima tržišne budućnosti (uz par iznimki). Uz paralelno urušavanje zdravstvenog sustava i upliv farmaceutske industrije u njegovo reguliranje postajemo istinsko društvo Zapada što je uvijek bio cilj naše nacionalne buržoazije. Za njih se pak ne brinem – dok oni budu uživali u svojim sporim ručkovima od ekološki uzgojene hrane na par preostalih seoskih gospodarstava, ostatak populacije će biti primoran zadovoljavati osnovne egzistencijalne potrebe jeftinom hranom siromašnom nutrijentima obolijevajući od bolesti koje su pionirski antropolozi i medicinari još davno nazvali bolestima uzrokovanim zapadnim načinom prehrane. Manje inicijative i samoorganizacije mogu biti od pomoći mijenjajući lokalnu sliku, međutim – veća promjena se može dogoditi tek izradom politika koje u prvi plan neće stavljati profitabilnost sorte i proizvoda pa onda i velikih korporacija, nego biološki i društveni boljitak čovjeka.
ObjavljenoObjavljeno
