Problem koji se posljednjih godina ukazuje kao posebno bitan je položaj ekonomije unutar javne sfere. Usporedimo samo donedavni medijski tretman kulture i ekonomije u domaćim medijima. Intelektualni kapital potreban za praćenje kulture je minoran pa se stječe dojam da se tog posla može, uz dobru volju, primiti tko god hoće. Praćenje ekonomije, s druge strane, kao i drugdje u drugim jezičnim zajednicama gdje su medijska polja puno šira, ima status ozbiljnog posla rezerviranog samo za uski sloj kompetentnih ljudi koji su najčešće potpisani kao “neovisni ekonomski analitičari”. Sa sistemskom krizom kapitalizma koju proživljavamo, stanje stvari se polako počelo mijenjati. Pred odbor američkog Kongresa prije tri godine stao je Alan Greenspan, dugogodišnji predsjednik američkih Federalnih rezervi, i odgovarao na optužbe da je kamatne stope predugo držao preniskima te na taj način pogodovao rizičnom rastu hipotekarnih kredita koji je doveo do stvaranja mjehura na tržištu nekretnina. Neposredno prije pucanja mjehura označenog propašću Lehman Brothersa, Greenspan je u pomalo flagelantskom nastupu priznao da je vjera u sposobnost samoregulacije slobodnog tržišta bila pogreška i time otvorio raspravu o temeljima ekonomije kao discipline. Dogodila se situacija slična onoj nakon velikog potresa u Dubrovniku kad je demografska katastrofa prisilila plemstvo da u svoje redove primi nove članove. Neposvećeni marksisti i neokejnzijanci primljeni su u srednjostrujašku ekonomsku obitelj nakon dvadeset godina dominacije tržišnih fundamentalista.
Intelektualna javnost u najširem smislu obnovila je interes za ekonomiju. Sve se to osjetilo na balkanskoj poluperiferiji usred čega sklonost diskurzivnom zatvaranju od strane nekih ekonomista – koju je najbolje sažeo inače blagoglagoljivi Borislav Škegro u sintagmi “ekonomija ekonomistima” – djeluje potpuno deplasirano. Pamtimo li se duže od zadnjih dvadeset godina, odnosno hrvatskog sattelzeita u kojem su operacijom singularizacije razne slobode pretvorene u jednu slobodu, možemo iz pamćenja izvući neke korisne lekcije. Najvažnija bi bila da nam stupanj ekonomske slobode ovisi o načinu proizvodnje, prisvajanja i distribucije viška vrijednosti. U tom smislu osnovna upućenost u ekonomsku politiku građana s jedne strane i kritička rasprava ekonomskih stručnjaka pred istim tim građanima s druge strane, predstavljaju nužne, ali ne i dovoljne uvjete svakog poretka koji bi se htio smatrati demokratskim. Je li Hrvatska, ako je ovo što sam napisao točno, demokratska zemlja? Negativan odgovor nameće se sam po sebi. Politokracija ne izgleda pretjerano stručna, a nad javnošću je – posredstvom medijskog polja – izvršen pametocid. Ekonomska pitanja se, najblaže rečeno, obrađuju neadekvatno na svim razinama. Uzmimo samo jedan primjer. Dugogodišnju perjanicu programa javne televizije predstavlja emisija Nedjeljom u 2 čiji je voditelj iz svakog političara u proteklim godinama isljednički izvlačio izjavu o “bolnim rezovima koje treba napraviti”. Zar u tri godine nije mogao uzeti koju knjigu u ruke i pomaknuti se dalje od logike kućanice koja misli da mora štedjeti kako bi investirala u kupnju novog štednjaka? Još je Kalecki dokazao da na nivou nacionalne ekonomije stvari funkcioniraju drukčije, odnosno da investicije stvaraju štednju, a nikako ne obrnuto. S tim saznanjem možda bi mu se osim sumnjive pretpostavke o potrebi štednje otvorio novi set pitanja za goste koji su institucionalno ovjereni da pričaju o političkim i ekonomskim pitanjima.
U mojoj prosvjetiteljskoj viziji osnove političke ekonomije morale bi postati tip općeg znanja kako bi ljudi znali, kad izađu na izbore, što biraju. Zašto se svaki razgovor u tom smjeru zaustavi na briljantnom planu uvođenja predmeta koji bi bio neka varijacija na temu prava potrošača? Zato što uvođenje općeg obrazovanja nikad nije bilo u službi ostvarenja prosvjetiteljskog ideala. Radilo se o nužnosti rješavanja problema nedostatka radnika čija bi praktična znanja odgovarala razini koji je dosegla tehnička i društvena podjela rada. Carlo Vercellone odluke države da razvija javno obrazovanje i prebaci na društvo dio troškova reprodukcije radne snage vidi kao posljedice potrebe za određenim kontingentom kvalificiranih radnika koji ne bi mogli drugačije akumulirati znanja koje je zahtijevao kapitalistički razvoj. Kako izvući jednostavnu poantu ovog teksta iz slijepe ulice? Prvo se moramo složiti da nešto ne valja s ovim društvom. Tito je 1962. na čuvenom govoru u Splitu upozoravao na neravnomjernost u raspodjeli akumulacije na temelju činjenice da je najviša plaća i do 20 puta veća od najniže plaće u istom kolektivu. Danas ljude, na istom mjestu, ne iznenađuje pretjerano činjenica da – prema podacima Konferencije Ujedinjenih naroda za trgovinu i razvoj – pojedinci zarađuju 13 000 prosječnih radničkih plaća. Teško mi je povjerovati da takva raspodjela zrcali društvenu vrijednost rada. Asimetrija toliko bode oči da se jednostavno morate zapitati o logici sustava koji je omogućuje. Da bismo se nadali boljem životu moramo o ekonomiji drugačije učiti pa ćemo drugačije razmišljati i, na kraju krajeva, drugačije djelovati. Očuđenje je bilo prvi korak prema tom cilju. Pokušajmo sad napraviti drugi korak, svjesni rizika da možda idemo u krivom smjeru.
Pogledajte bilo koji predmet u svojoj sobi – smartphone, luster ili vrećicu vegete – i pokušajte rekonstruirati način na koji se našao u vašoj blizini. Jednostavna mentalna vježba, nalik onoj koju je Tom Tykwer izveo u odličnom kratkom filmu Der Mensch Im Ding, dovoljna je da se uvjerite da ne postoje samo pojedinci i njihove obitelji, suprotno onome što je svojevremeno govorila Čelična Maggie, već i nadindividualni fenomen kojeg zovemo društvo. Podjela rada reducirala je individualno znanje. Postoje ljudi koji uređaje izrađuju, ljudi koji se njima koriste i ljudi koji poznaju njihovu konstrukciju i dizajn. Nitko živ ne zna kako funkcioniraju svi aparati kojima raspolaže naše društvo. I ne samo to! Danas postoji niz uređaja toliko složenih da nijedan pojedinac ne može u detalje znati sve tajne njihove konstrukcije. Primjer je karikaturalan, ali poslužit će naglašavanju poučka: rad i znanje djelomični su u odnosu na jedinke, a potpuni samo ako se uzmu u obzir svi članovi društva. Mrežna struktura društvene i ekonomske proizvodnje podrazumijeva rad koji se, budući da nije svodiv na najamni odnos i izmiče monetarnoj sferi tržišne razmjene, ne prepoznaje kao takav. Sukladno tome, nije plaćen. Primjera rada koji nije prepoznat kao rad je mnogo, a najbolji je, iz niza razloga, bespoštedno rintanje kućanica. Radikalna rekonceptualizacija pojma u holističkom pravcu, koja traži institucionalno ovjeru, rad priznaje kao živu kreativnu aktivnost svih njegovih članova. Takva promjena u doživljavanju svijeta značajno bi utjecala na tektoniku gibanja političke i ekonomske ploče. Početak bi sigurno bio ostvarivanje već dobro razrađene zamisli o zajamčenom univerzalnom dohotku, glavnom izvor prihoda dovoljnom za pristojan život, koji bi se mogao dopunjavati. Strah marljivih malih pčelica da bi se društvo rascijepilo na one koji bi sudjelovali u društvenom naporu i one koje bi dane brojali kao Dude iz Velikog Lebowskog, prema relevantnim istraživanjima, nije opravdan. Nade koje se polažu u zajamčeni društveni dohodak kao jedan od reformskih zahvata revolucionarnog potencijala čine se, s druge strane, sasvim opravdanim. Pregradnja društva kojom bi strašan jaz između zaposlenih i nezaposlenih bio premošten mogla bi doći na dnevni red usred razornih efekata sistemske krize kapitalizma. Koliko god ta mogućnost bila mala, usred teških dana koji se naziru, utješno je nadati se da bi se mogla ostvariti.
Objavljeno