Kritika Kad otvorim svoj sandučić i vidim Kauflandov letak za akciju suhomesnatih proizvoda, ne uzbuđujem se puno. Kad otvorim svoj mailbox i vidim reklame za buket valentinovskih ruža, ne mogu ostati isto tako ravnodušan. Jedno je kad mi pokušaju prodati teleću koljenicu, a nešto sasvim drugo kad isto pokušaju s idejom ljubavi. Je li ljubav robna marka? Je li ljubav brand?
Od rođenja kultura u koju smo uronjeni programira naše logičke sklopove idejom romantične ljubavi. Tako je to već stotinama godina. Shakespeare je imao svoju Dark Lady. Vuco je imao svoju Crnu Ženu. Svi mi prije ili poslije naiđemo na neke crne, plave ili crvene uvojke koji na nas djeluju kao kriptonit na Supermana. Granicu između privlačnosti i zaljubljenosti prelazimo kad postanemo proizvođači smisla. Stvaramo smisao uvijek kad je objekt našeg obožavanja u blizini. Često ni iz čega. Crvenilo na njenom licu znak je njene neupitne privrženosti. Ili je ipak posrijedi samo zahuktala rinovirusna infekcija? Izjeda nas sumnja u naše vlastite interpretacije. I onda uslijedi poziv na onu „kavu“ (teško da itko pije kavu u kasnim večernjim satima). Zbog nedostatka svjetla vaše zjenice se šire i sad imate onaj pogled tužnog šteneta. Rekli ste joj da je ona vaša Heloiza, vaša Julija, vaša Charlotte. Nastala je tišina. Reci nešto, molim te. Reci nešto, pliz.
Slijede dani elizejskih poljana, nepomućene sreće, vina i ruža. Vi i izabranica vašeg srca sada ste službeno par. Vaša veza ima sasvim dobre izglede da preživi veljaču. Dolazimo, dakle, do Valentinova.
To je jedan jako zanimljiv blagdan. Dugo nisam mogao dokučiti u čemu je tajna njegove popularnosti. Zašto mu naša kultura pridaje neusporedivo veću važnost nego nekim drugim anualnim svetkovinama poput Majčinog dana, Dana planeta Zemlje ili, kad već trkeljam, Međunarodnog dana štednje? Mislim da odgovor leži u rodnoj ulozi za koju nas pripremaju od rođenja. Od muškaraca se očekuje zatvorenost i rezerviranost. U protivnom ispadamo, govoreći nijansiranim diplomatskim žargonom, pičkice. Ono što nam je zabranjeno tijekom ostala 364 dana u godini na Valentinovo postaje dopušteno. Krivo sam se izrazio- ne da nam je dopušteno, nego se od nas očekuje. Dan zaljubljenih je kapitalizam uzeo pod svoje okrilje i kroz vrijeme ga je profilirao kao ceremoniju rigidnih pravila čiji je cilj trošenje, trošenje i samo trošenje. I nitko mu se ne može oduprijeti. Evo malog ekskursa o mladom paru kojeg poznajem; A je antitradicionalistički nastrojen, vrlo inteligentan čovjek i k tome pravi erudit, a njegova djevojka E je sve to i još puno više. Uzmimo ruže kao sinegdohu njihovog igrokaza kojeg izvode jednom godišnje unazad tri godine.
A kupuje ruže za svoju dragu E iako je načelno protiv prigodnog konzumerističkog terora. E prihvaća ruže uz opasku da ih nije trebao kupovati jer je Valentinovo toliko isfurano i lažno te da je njoj najveći dar svaki novi dan koji provede s njim. Sadržaj izgovorenih riječi nije ni bitan jer ima ritualni značaj. Pogledajmo sad pozadinu svega toga.
On navodno ne želi trošiti novac na bezobrazno skupe crvene ruže. Ona ih navodno još manje želi primiti. I oboje su navodno svjesni cijele te situacije. Ipak, da E nije dobila ruže, vjerojatno ne bi smatrala da nema potrebe da ih dobije i bila bi razočarana. A opet, da ona nije izdeklamirala par rečenica o nepotrebnosti trošenja novca na ruže, A bi se uvrijedio jer ona inzistira na njima i poradi toga bio razočaran jer bi mu odabranica nesumnjivo pala u očima. Još jedna veličanstvena pobjeda kapitalizma.
Sve je to lijepo, ali, baš vas briga. Vi ste u zadnjem redu kina zagrljeni sa svojom dragom i ne tangira vas preveć što kulturalni studiji govore Valentinovu. Sve je to samo teorija. A puno teorije uvijek bi mijenjali za malo prakse.
Prolazak vremena i količina strasti u vašoj vezi stoje u odnosu obrnute proporcionalnosti. Ona nije bila oduševljena što ste od svih filmova odabrali baš Viteza tame, a vama nije drago što ona nije obrijala noge. Sitnice koje ste prije smatrali simpatičnima sad vas samo nerviraju. Sjedite tako zavaljeni pred televizorom. Ne možete vjerovati da se od svih ljudi baš ona smije gledajući Nad lipom 35. Nikako vam ne ide u glavu što je točno odgovorno za metamorfozu divnog bića koje ste poznavali u ovu ovulirajuću hijenu koja vam sjedi u krilu. Vaša veza brzinom warp 9 juri prema neumitnom kraju. Više ne podnosite jedno drugo i razilazite se uz kuku i lelek.
Opet je došla veljača. Gledate sve te zatelebane parove, njihova glupava lica i njihovu odurnu sreću. Izgleda da je Valentinovo idelana kultura za njihov uzgoj jer se množe kao bakterije. Zašto ste vi bez druge polovice neba? Treba to racionalizirati na neki način. Za takvu situaciju odgovoran je model veza oblikovan prema konvencijama loše umjetnosti. Jose Andreas u 287. nastavku Mjesečine nad Guadalajarom kaže Altagraciji da mu srce bukti plamenim vihorom zbog nje. Ako žene stvarno to gledaju ili ozbiljno shvaćaju sve one debilne pop-pjesmuljke ili slijede Cosmo savjete kao Sveto pismo, jamačno ni u doglednoj budućnost nećete imati išta više sreće s ljepšim spolom. Iz te pozicije počnete dan zaljubljenih promatrati u drugom svjetlu. Razišli su se oblaci i Sunce je zasjalo. Sve je to S-R-A-NJ-E.
Valentinovo sada postaje rezultat brižno planirane templarsko-masonsko-cvjećarske urote. Stotine bombonjera, tisuće plišanih medvjedića i milijuni crvenih ruža prolaze mimo mene. Sve je to zbog ljubavi. Sve je to zbog love.
ObjavljenoObjavljeno