Kritika “Priča koju audio-vodič pripovijeda spoj je faktografskih podataka o zgradi i njezinoj povijesti, sjećanja stanara i pomnog bilježenja najočitijih, najobičnijih, najbezbojnijih, banalnih stvari koje se nastavlja tako dugo dok mjesto ne postane nesigurno (G. Perec, Vrste prostora). Zgrada spremno izlaže samu sebe, priče o sebi i svojim stanarima, no posjetitelj, vođen glasom vodiča, ipak ostaje stranac, pa i sumnjivac jer se predugo zadržava na stubištu u kojem nikog ne poznaje i kamo ga nitko nije pozvao u goste. Temeljito razgledava arhitektonske i ostale detalje, dobiva uvid u život ljudi koje ne poznaje. Na trenutak se uključuje i u nevidljivu strukturu odnosa unutar zgrade, sluša o ljudima koji stanuju s druge strane vrata, zauzima njihova gledišta i njihovim očima promatra stvari, ali ipak s njima ne ulazi ni u kakav stvaran odnos. Prostor stubišta tako postaje scena po kojoj se posjetitelj kreće na samoj granici unutarnjeg i vanjskog, po nesigurnom rubu, gdje krši nepisana pravila ponašanja i u kojem više nije samo publika, u kojem zapravo više nije sasvim jasno tko je izvođač i gdje je točno prostor izvedbe.
Zidni crtež prikazuje pročelje, presjek, stražnji dio i tlocrt drugog kata zgrade, poput anatomskog prikaza bavi se njezinim tijelom, starošću i ostalim obilježjima. Pridruženi su mu kratki tekstovi, izbor iz kazivanja stanara o zgradi, o njezinoj povijesti i arhitektonskim karakteristikama. Pritom se ne inzistira na faktografskoj točnosti u izjavama stanara, nego se bilježe različiti načini na koje oni doživljavaju te karakteristike zgrade kao i proturječne predaje o njezinoj povijesti, godini izgradnje i bivšim vlasnicima. Okupljene na jednom mjestu one čine paralelno tijelo zgrade, ono koje postoji u memoriji stanara, one su njezin hibridni portret”, ističe Božena Končić Badurina.
Božena Končić Badurina (1967., Zagreb) je vizualna umjetnica. Diplomirala je njemački i ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. U svojoj umjetničkoj praksi koristi različite medije – performans, crtež, tekst, video i instalacije – kako bi konstruirala situacije za sudjelovanje u kojima se preispituju odnosi između izvođača i publike u prostoru izvedbe. Svoje site-specific radove vidi kao mreže odnosa između korisnika/stanara i fizičkih, arhitektonskih, povijesnih obilježja određenih prostora. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i svijetu. Dobitnica je nekoliko stipendija i nagrada. Živi i radi u Zagrebu.
Audio-vodič i zidni crtež Adžijina 11 način upotrebe moguće je razgledati u subotu, 4. lipnja od 11 do 17 sati. Zbog tehničkih ograničenja za slušanje audio-vodiča potrebno je najaviti se putem elektroničke pošte. Suradnica i izvođačica: Rebeka Ljiljak.
