Tema Novi projekt autorskog tima O.N.E. kao polazišnu točku za novi multimedijski projekt uzima mit o Sizifu. Sizifu, apsurdnom heroju, Sizifu kao simbolu upornosti i besmisla, Sizifu kojeg ipak na kraju treba zamisliti sretnim. Lik MsPink pojavljuje se kao netko, tj. nešto što simbolizira sustav i kod potrošačkog društva, konzumerizma, ono što nam se kontinuirano nameće kao bitno, dok je u suštini prijeko nebitno i apsurdno. Ti apsurdi neprekidnog i kružnog kretanja uzimaju princip loop-a i tako loop postaje osnovni gradbeni blok videa. U videu se pojavljuju tri glavna izvođača, čije je kretanje ponovno obilježeno ponavljajućim sekvencama i međusobnim nalaženjem i razmimoilaženjem. Sama video projekcija razlomljena je u više djelova, povezanih ali prostorno rascijepljenih. Prvi je dio sastavljen od tri kvadrata slike, koji tvore zajedničku cjelinu i kontinuitet. Drugi je dio niz od više zasebnih videa, tj. pojedinih kvadrata iz prvog dijela, koji funkcioniraju svaki sam za sebe, na posve drugoj lokaciji.
Sizif će tako propitivati apsurdnost kretanja koje ne pokreće (ne pokreće dalje i ne pokreće naprijed, nego se uvijek vraća na početak) kao i upornost ustrajanja koje uvijek iznova vodi na početnu točku, te volju da se ipak ponovno pokrene. Isto tako, na vizualnoj razini, propitivat će zakonitosti fragmenta u službi cjeline, kao i cjeline u službi fragmenta. Na razini gledatelja i u tradiciji radova O.N.E, projekt Sizifov Pink ponovno će propitivati gledateljsku percepciju: razlomljeno, istovremeno percipiranje ponuđenih materijala koji će se tek gledateljevim trudom spojiti u cjelinu s novim značenjem.
Projekt autorice i koreografkinje Martine Nevistić izvest će u subotu, 6. srpnja, u 19 sati u Zagrebačkom plesnom centru Sara Barbieri, Petra Chelfi, Pavle Heidler i Martina Nevistić.
Serija prezentacija postprodukcijskih coachinga uzima kao okvir završene radove nezavisnih plesnih i kazališnih autora. Postavljajući ih u situaciju ponovnog razgovora o njima te kroz živi coaching s publikom, radne sesije realiziraju se kao dinamičan feedback publike i autora, mjesto gdje svi izgubljeni procesi predstava postaju vidljivi kao jedina moguća točka susreta s publikom.
