Tema Sekcija Kluba studenata komparativne književnosti Teatar K., 17. svibnja u 20 sati, u Kinu Forum održava premijeru predstave Lysis. Ulaz na predstavu je besplatan.
Iz najave: “Euripid, prva žrtva cancel-culture? Predstava o najrelevantnijem suđenju zbog klevete: Euripid vs. Žene. “Lysis” je drugi i najveći ovogodišnji pothvat Teatra K. prepun glazbe, plesa, komičnih glumačkih performansa, ali i relevantnih pitanja o autorstvu u umjetnosti te pojmu fiktivnih arhetipnih ženskih likova. Oslanjajući se na Aristofanovu komediju Ženska skupština u Tezmoforiju, Lysis tematizira suđenje Euripidu za njegove prikaze žena u svojim (ne)djelima, i to pred sutkinjom koja nije posve sigurna zašto su nju zadužili za ovu parnicu te porotom koju sačinjavate upravo vi – naša publika.”
“U Aristofanovoj komediji Ženska skupština u Tezmoforiju atenske žene, zgrožene i uvrijeđene Euripidovim čudovišnim ženskim likovima, razmatraju treba li ovaj veliki tragičar snositi kaznene posljedice za svoja umjetnička (ne)djela. One, drugim riječima, fiktivne likove tumače kao odraz (autorove) stvarnosti, ali i kao slike koje uzvratno informiraju i strukturiraju društveno-kulturnu zbilju. Aristofanova kritička oštrica pritom nipošto nije jednosmjerna, već otvara upravo one neuralgične točke odnosa umjetnosti i zbilje oko kojih će se lomiti koplja i na teorijskoj i na umjetničkoj pozornici. Kao ključan problem nameću se upravo oni ženski likovi koji su kroz povijest pridobili status arhetipova ženskosti, bilo da se radi o spomenutim Euripidovim likovima poput Medeje, Elektre i Bakhi, ili pak likovima drugih antičkih tragičara, a onda i njihovih nasljednika, od Shakespearea do Ibsena i Strindberga.
Možda se čini paradoksalnim, ali upravo su ti likovi, protiv kojih se u Aristofanovoj komediji bune atenske žene, naišli na brojna feministička preispisivanja, kao i glumačka prisvajanja. Lysis u tom smislu, polazeći od Aristofanove komedije kao primarnog, sudničkog okvira, ne preispituje samo iskoristivost arhetipnih ženskih likova u suvremenom kazalištu u njegovim političko-filozofskim dimenzijama, već ih otvara i autorskim potpisima samih glumica, kojih u predstavi ima čak četrnaest. Glumice ove likove svojim tijelom preispisuju, tražeći u njima obrise neistražene kartografije vlastitoga (fikcionalnog) jastva. Likovi postaju materijal, glina koja u rukama glumica postaje nešto potpuno začudno, vjerojatno čak i interpretativno potpuno promašeno (ali koga briga za autorove intencije, zar ne?), pa je tako lako moguće da se Strinbergova Julija inkarnira kao frajerčina iz kvarta, Medeja kao dementor iz Harryja Pottera, a Elektra kao plesačica voguea. Tko god na koncu pobijedi u ovom suđenju, bilo žene bilo Euripid, na čiju god da stranu Pravda prevagne, draga publiko, vi ste ipak najveći pobjednici, samo zato što ste imali priliku sudjelovati na našem karnevalu”, piše redatelj Mihael Crnčec.
