Kritika U Galeriji Kazamat u Osijeku održat će se otvorenje izložbe Priroda i društvo u srijedu, 20. rujna, s početkom u 19 sati. Izložba umjetnica Manuele Pauk, Mije Matijević Akrap i Ane Ratković Sobota ostaje otvorena do 18. listopada.
“Uslijed neobično okrutnih prirodnih strahota nerijetko govorimo o starozavjetnim pošastima kako bismo što vjernije oslikali silovita ranjavanja koja Zemlja trpi kao posljedicu ljudske neodgovornosti. Narativ o posljednjim vremenima dodatno se naglašava kada osvijestimo prisutnost rata na kontinentu na kojem živimo. Traume na površinama i u dubinama naše planete kao i one koje se zakopavaju u našu kolektivnu svijest u prirodi i društvu prisutni su odvajkada. Reakcije umjetnika na te (ne)prirodne pojave posebno se ističu među umjetnicima koji su stasali uz sveprisutan diskurs o klimatskim promjenama.
Izložba Manuele Pauk, Mije Matijević Akrap i Ane Ratković Sobota ujedinjuje radove generacijski bliskih umjetnica koje posežu za vrlo raznolikim kiparskim i slikarskim materijalima, tehnikama i izričajima u kojima osuvremenjuju teme iz širokog spektra prirode i društva. Svojim radovima na različite načine uobličuju vlastitu brigu kao i moguća rješenja za izazove sredine i vremena u kojima živimo. Ratković Sobota i Pauk pri tome biraju teme koje se odnose na ugrožene vodene ekosustave, a Matijević Akrap ponire u sustav ljudskih sjećanja kako bi iz njih izronila vlastite reinterpretacije univerzalnih strahova.
Temu šuma i jezera Ratković Sobota iz ciklusa u ciklus nadopunjuje novim preokupacijama. U najnovijim radovima umjetnica se usredotočila na Plitvička jezera koja prikazuje slikajući ih voskom na platnu (tehnika batika). Dojam slobodno lebdećih platana na prvi pogled priziva u svijest srednjovjekovne tapiserije. Ipak, minuciozni detalji tapiserija posve su oprečni Aninom pojednostavnjenom likovnom govorom. Promatrajući fotografije Plitvičkih jezera s početka prošlog stoljeća umjetnica rastočenim, nježnim formama naglašava autentičnu magiju ovog prirodnog fenomena oslikavajući netaknuti rajski pejzaž. Harmoničnost atmosfere postiže uporabom dviju boja i njihovih nijansi kojima ističe mekane ali jasne konture u maniri podatnosti linoreza. Ovakvim pristupom Ratković Sobota odstranjuje iz odabranog krajolika posljedice masovnog turizma poput odumiranja ekosustava i ubrzanog propadanja sadrenih barijera. Suptilna prozračnost tehnike batik čine ove objekte gotovo bestežinskima u prostoru u kojem smo pozvani promatrati ih s obje strane.
Manuela Pauk svojim radom također poziva na promišljanje o ekološkim krizama koje prijete našim najvećim prirodnim bogatstvima. Usmjerena na vodeni ekosustav kiparica Pauk prostornom instalacijom Život pod velikim pritiskom izrađenom od 50-ak skulptura morskih puževa na vizualno privlačan, razigran način progovara o životinjama koji žive u koraljima, a koji su među najugroženijima u morskom ekosustavu. Pauk skulpture oblikuje u terakoti tvoreći niz skulptura koje potom boja engobama i fluorescentnim bojama te ih kao mobil postavlja da vise u prostoru. Promatrač tako pluta ispod njih istovremeno se diveći njihovoj živahnosti i strepeći od njihove nevidljive moći skrivene u jarkim bojama. Manuelin podzemni svijeta promatra se iz dviju perspektiva: kroz oči čovjeka koji otkriva nikad viđeni krajobraz, ali i kroz oči jednog od puževa koji iz neslućenih dubina vrlo vjerojatno priželjkuje da čovjek nikad nije kročio u njih. Za promjenu perspektive nužan je i ključan element svjetla. Ritam kojim se izmjenjuju plavo i bijelo svjetlo daje instalaciji dinamiku gibanja i prolaznosti.
Mia Matijević Akrap u svom radu Studije sjećanja nastavlja istraživati univerzalnost sjećanja iz prošlosti djetinjstva potpunih stranaca koje umjetnica susreće na svojim putovanjima i umjetničkim rezidencijama. Razgovarajući s nepoznatim ljudima umjetnica saznaje fragmente događaja iz njihove prošlosti koja se često verbaliziraju kroz potpunu distorziju tih sjećanja – traume se s vremenom i pod utjecajem raznih faktora pretvaraju u romantične i sladunjave događaje. Da bi uspjela u namjeri sakupljanja tuđih sjećanja i njihova prikazivanja stvorila je osobnu formu popularnog self-helpa: ciklus keramičkih urni koje služe za pohranu odbačenih sjećanja i prošlih događaja, a danas su samo fragmentirane slike ili zagušujući osjećaj koji se ne može definirati.
Slikarica memoriju preobražava u prepoznatljivi simbol u kojem se sudaraju sjećanja i snovi prošlosti. Koristeći postupke karakteristične za postmodernu u kojoj se slijevaju elementi najrazličitijih umjetničkih razdoblja Mia određene reminiscencije na renesansu i antiku koristi kao filtere kroz koji provlači teške teme poopćujući tako tuđa sjećanja. Pri tom djelomično briše kulturološke različitosti te stvara arhetipske priče u kojima se lako prepoznati.
Izlažući u jednom izložbenom prostoru ova tri rada naglašava se njihova sceničnost kao odraz vibrantnosti likovne scene na kojoj stvaraju tri odabrane umjetnice. Vedrina njihovih izričaja stoji u kontrastu s težinom tema koje artikuliraju kroz nedvosmislene poruke”, piše Anita Ruso Brečić.
