U Galeriji kluba Kocka u četvrtak, 1. lipnja u 20 sati, otvara se izložba Nema koristi autorice Magdalene Modrić.
Iz autoričine izjave: “Preispitujući svoju svakodnevicu, zapazila sam nekoliko međuodnosa, od kojih posebnu ulogu ima odnos odmora i rada. Rad je pojava koja je evoluirala s civilizacijom, i dok je to u samim počecima bila puka podjela obveza u primitivnim zajednicama, a u velikim starim civilizacijama bila veličana kao ritual, egzistencijalizam ga je osudio i dodijelio mu ulogu bolesti koja nagriza čovjekov duh i uništava mu tijelo. Jedan od poznatijih romana s kojima smo se imali priliku susresti još u školi je Kafkina Preobrazba, u kojoj se protagonist, čovjek koji naporno radi kako bi prehranio obitelj, budi pretvoren u kukca. Gregor se u svojoj svakodnevici odriče svojih želja i potreba uranjajući u vrevu kapitalističkog društva rano svakog jutra i ta sila njegov „duh“ izvlači iz tijela te se budi kao hiperstvarna verzija sebe – to jest, kao kukac koji radi bez prigovaranja kako bi proizvodio ili prodavao dobra koja će netko drugi konzumirati.
Premda su se vremena malo promijenila i rast u sferi trećeg proizvodnog sektora je na neki način radnika danas natjerao da se “socijalizira” u radnome okruženju i bira svoje radno vrijeme, rezultat je opet negativan; ta je “socijalizacija” samo nametnut izbor, a radno vrijeme kroz takvu slobodu odabira prelazi osam sati. Ipak, rad prije svega reflektira moju interpretaciju Baudrillardove ideje iz Simulakrumi i simulacija te de Saussureove teorije znaka kroz instalaciju potaknutu vlastitim iskustvom iz kratkog perioda života.
Vodeći se istima, nije bilo smisleno modelirati alate, već je za svaki komad izrađen glineni kalup pravog alata – koji može rezati, kojim se može udarati (…) – kalup preuzima forme, detalje pojedinog alata – ali gipsani odljev nema funkcije koje original može obavljati – više nema korist koju ima alat od kojeg preuzima oblik. Ipak – u tradiciji, glina je materijal od kojega se radi model, a gips materijal od kojega se radi kalup – i njihove su uloge zamijenjene, stoga je teško reći da je pravi alat “original“ gipsanih odljeva – oni nisu “kipovi“, već su samo kopija kopije, ali ne i reprodukcija. Svaki alat sam za sebe je simulacija kojoj se više ne može pronaći original (jer je glineni kalup uništen), a taj niz simulacija koje se isprepliću po uzdignutoj površini u galerijskom prostoru tvore neudoban “madrac“ koji tjera čovjeka da ipak ustane i nastavi raditi dalje.
Krevet, koji bi trebao pružati udobnost i počinak, postaje simbol ciklusa rada koji nikada ne staje i ne odmara – više nema koristi pokušati tražiti odmor, jer krevet više ne pruža tvrd san, neudoban je i kao takav može rezultirati besanom noći punom preispitivanja; ima li kakve koristi ili smisla raditi ovo što radimo i je li samo naporan rad može opravdati ovaj odabir “posla”? U konačnici, ležaj je izveden u dimenzijama nešto manjima od kreveta za jednu osobu kako bi s promatračem komunicirao na intimnijoj razini, govoreći o iskustvima i problemima individualca, podsjećajući ga na njegove vlastite borbe protiv umora i silnih društvenih pritisaka s kojima se nosi sam, na “ograničenom prostoru“.
Ležaj je smješten na sredini prostorije i oponaša priviđenje kreveta iz perspektive iscrpljenog promatrača – a instalacija je popraćena s nekoliko manjih radova, koji vise poput bilješki, rasporeda rada i obveza – označene “simbolom alata”. Te bilješke, koje su naznačene na zidovima poput hijeroglifa, samo su dio fatamorgane koja se ukazuje promatraču kroz simbole, i u takvome okružju nema nagovijesti sna, već samo leluja ideja odmora koji je nedostižan.
Davno prije trenutka kada je nastala ideja za ovu instalaciju, na rad sam gledala kao na ritual, u kojem je proces najvažniji dio koji nas uči i koji pruža nekakav užitak samog djelovanja. Ideja i potreba za realiziranjem ovog rada nastala je u sasvim drugačijim okolnostima. Sam proces je na kraju vjerno popratio ideju rada – posao je zahtijevao više vremena nego što je u početku procijenjeno, a ni na koji način se nije mogao olakšati.”