“Rad Frana Makeka nemoguće je tematski fiksirati. Iskustvo koje se djetinje naivno stvara sramežljivim prigušenim pokušajem, organski raste i grana se, izmičući upornim definicijama i tematskoj cjelovitosti. Različit karakter rada u svojoj šizofrenoj kreativnosti i neopredijeljenosti objedinjuje i razjedinjuje kolaže, slike, video rad, skulpture, crteže i rezbarije zauzdane latentnom metodologijom. Namjernim formalističkim pristupom autor nudi didaktičku ilustraciju modernističke rane apstrakcije, a sistematizacijom proizašlom iz interesa za rječnike i pojmovnike stvara vlastiti likovni sustav gotovo artificijelan u svojoj biti. Klasičnim kolažiranjem oslikava se princip nastajanja dadaističkog djela u kojemu autor, poput vanjskog promatrača, objektivno dirigira mehanizmima kreativnog procesa.
Slike na temu ubojstva i očevida svojim benignim izrazom raskrivaju tešku morbidnu tematiku, a ljudski likovi kao figurice umjetno aranžirani i ukalupljeni u svakodnevne i manje svakodnevne situacije stvaraju zazorni učinak. Prikazom zločina kao nečeg banalnog, na što smo otupjeli, što nam postaje normom otkriva kritičku dimenziju opusa koja nam se ne daje na prvi pogled. Neraspoznatljiva lica ljudskih pijuna zarobljena su u tragičnom plastičnom svijetu jedne makabrističke slikovnice, u slikovnoj dvodimenzionalnosti onemogućeni komunicirati, zamrznuti i utišani. Memento mori napola prazne čaše podsjeća nas da smo krhki i konačni i da nikoga nije briga.
U seriji crteža riječ je o minucioznom i upornom ponavljanju geste. Besmisao pokreta ocrtava se u ornamentalnosti rezultata, otvorenom sustavu u koji se može dodati nova vježba, novi grafički znak, nova karika u ciklusu beskrajnog truda izgubljenog u masi repeticija. Predstavlja li i umjetnički proces mukotrpnu uzaludnu aktivnost – rezultat u moru znakova, grafičkom redu bez smisla i značenja? Djelo Sirena, hibridno biće žena-riba, poigrava se naklonošću sustavima i pojmovnicima te često forsiranom političkom korektnošću, kao što to čini i tihi protest autorovih ironično nijansiranih skulpturica. U romantičnom ruhu provokacije, suptilni humor bez zlobe poziva se na Baldessarija i njegovo povezivanje ponešto suprotstavljenih pojmova. Oni nikada nisu do kraja oprečni već uspostavljaju jedan ambivalentan odnos, titraju i proizvode nova značenja, a kao što titraju pojmovi, titraju, sukobljavaju se i nadopunjuju pojedini raznorodni aspekti autorova opusa.
Metodologija vođena bojom rađa Teoriju šume, zelene slike čije nizanje poteza do poteza, bez preklapanja ili uslojavanja te opsesivno disciplinirano ispunjavanje površine otkrivaju želju da se ostavi trag – težnju koju dijele i njegovi mali grafitni atletičari zarobljeni apsurdnim akcijama. Zelena boja smirujuća i transcendentalna titra ipak harmonično s ritmičnim, meditativnim potezima tog šamanskog sustava, a oslobađanjem od tereta donošenja odluka autor od slikarskoga čina stvara algoritam, izmiče i ukida sam sebe te se djelo kao strukture Petera Eisenmana počinje samo razvijati i graditi. O čemu sanja Michael Schumacher pita se video rad koji krišom skida koprenu s privilegiranog prostora sna. Ritmičnost umirujućeg toktanja kamena sugerira meditativnost svojstvenu snovitim predjelima a ujedno i zarobljenost, neprestano propadanje u nemogućnosti buđenja. Za sve one utišane i nijeme autorova umjetnička početnica govorit će s gorkim humorom, zgrčenim smješkom zamrznutog algoritma”, povodom izložbe piše Ana Bedenko.
Oni dolaze… je projekt čiji je cilj promovirati mlade autore koji su tek (ili još nisu) napustili sustav Akademije te se upoznaju s novim sustavima i kodovima koje diktira umjetnička “scena” izvan nje. Ujedno, umjetnici na projektu rade s mladim povjesničarima umjetnosti i kustosima te zajednički realiziraju samostalne izložbe navedenih autora. Uz praktičan rad naglasak je na komunikaciji između mladih umjetnika i kustosa čime se razvija spona i mreža novih generacija i budući zanimljivi projekti.
Izložba će biti otvorena u Galeriji SC od 27. svibnja do 3. lipnja.
