Tema Svako jutro…
“Povijesno gledano, jaja su bila plodna tema za umjetnike.” Otprilike tako, i s ovakvom varijacijom na istu konceptualnu metaforu, počinje gotovo svaki članak posvećen umjetničkim radovima u kojima se nalazi/koristi/tematizira jaje. I istina je, zaista je puno jaja u povijesti umjetnosti. Doduše, puno je i mrtvih riba, cvijeća, krumpira i svega drugog, ali jaja su možda ipak nešto atraktivnija. Djelomično zbog svog metaforičkog, metonimijskog i alegorijskog kapaciteta (nevinost, krhkost, životni ciklus, nerealizirani potencijal) i… plodnosti, a djelomično i zbog svojih vizualnih kvaliteta – jednostavnosti i čistoće forme, koja se ponavlja u različitim manifestacijama – od glatkog i pravilnog oblika jaja raznih nijansi, do vizualno vedre kombinacije žute i bijele kod jaja na oko ili kuhanih i raspolovljenih jaja.
Nije neobično što vizualno zamamna izdanja Taschen odnedavno u svojoj ponudi imaju i knjigu od gotovo 300 stranica posvećenu upravo lijepom jajetu (The Gourmand’s Egg: A Collection of Stories and Recipes), te da je upravo ta knjiga prva u biblioteci fokusirana na jednu namirnicu. Uostalom, jaja u umjetnosti postoje i tamo gdje se ne vide. Marcel Broodthaers upravo na tu činjenicu upućuje naslovom svoje instalacije iz 1966., drvenoj kutiji za cigare ispunjenoj obojanim ljuskama jaja Je retourne à la matière, je retrouve la tradition des primitifs, peinture à l’oeuf, peinture à l’oeuf. Naime, jajčana je tempera zbog svojih specifičnih veznih svojstava obilato korištena u srednjevjekovnim i renesansnim slikama, a bjelanjak i kao privremeni lak. Igrom riječi, Broodthaers jaje dovodi na vidljivu površinu samog métiera slikara. Jaja su, dakle, bila i jesu u sastavu brojnih remek-djela, čak i ako nisu – kao u slučaju Posljednjeg suda Hieronymusa Boscha, Dalijevoj Metamorfozi Narcisa ili na Montefeltrovoj pali Piera della Francesce u milanskoj Breri – vizualno reprezentirana.
Jedna od vjerojatno najupečatljivijih i najpoznatijih suvremenijih jaja u vizualnim umjetnostima svakako su ona Sarah Lucas iz 1996., Autoportret s jajima na oko, fotografija na kojoj autorica prkosno gleda u kameru udobno smještena u fotelji, dok joj po jedno jaje na oko sjedi na svakoj dojki. Kao nekom tko se prvenstveno bavi izvedbenim umjetnostima, osobito su mi zanimljivi oni radovi koji uključuju i izvedbenu dimenziju, a Lucas i tu ima svoja jaja. Prilikom otvorenja svoje retrospektivne izložbe 2018. u New Museum u New Yorku, a prije toga i u Berlinu i Meksiku, Lucas je realizirala svoj participativni rad Tisuću jaja: za žene. Autorica je pozvala žene ali i muškarce, u dragu ili obučene u divovske faluse, da bacaju jaja o zid, što je rezultiralo slikom prilične vizualne discipline – urednim žutim linijama na bijeloj podlozi.
Oslobađajuća destruktivnost čina bacanja jaja koja rezultira konstrukcijom slike, kao i drugi radovi Sarah Lucas, imaju svakako i snažnu feminističku orijentaciju. Dijeli je i Bobby Baker, jedna od ključnih britanskih umjetnica performansa posvećenih hrani i kuhinji kao umjetničkim materijalima, te (ženskoj) svakodnevici kao zanemarenoj umjetničkoj temi. U 45-minutnom performansu Ručak za ponijeti iz 1979. Bobby Baker je publiku pozvala na ručak u kojemu je bilo i kuhano jaje (plavo obojano za muškarce, rozo za žene), te ih, na svoj karakterističan duhovito-šašav način informirala o svojim vještinama pripreme jela, kao i brizi za njihovu dobrobit.
Što je jaje jajetu?
Izložba Jelene Lovrec Eggo otvorena u Galeriji SC polovicom siječnja funkcionira u oba spomenuta registra – i u specifičnije vizualnom kontekstu, ali i onom “relacionom” i izvedbenom. Naime, Jelena Lovrec je za realizaciju svog rada aktivirala cijeli niz svojih kolega umjetnica i umjetnika koji su pekli, pržili, kuhali, tukli, miješali, mutili jaja, smišljali ili prilagođavali recepte, ali i izvodili druge radnje s jajetom koje nam ne bi nužno prve pale na pamet kao oblik njegove pripreme. Lovrec ih je snimala u tom procesu, što je rezultiralo videom, a također je i prikupljala njihove recepte i okupila ih u knjizi, te fotografirala krajnje uratke. S njima bi i pojela pripremljeni doručak, iako možda ipak nije pojela jaje pritisnuto nogom od stolca odnosno Jaje pod stolcem Nike Mihaljevića, doduše, tko zna. Svi ti elementi, zajedno s malom kuhinjom na kotačima, uključeni su u izložbu.
Eggo je već prije predstavljen u skromnijoj formi, dok je recepata i fotografija bilo znatno manje, primjerice u sklopu izložbe finalista nagrade Radoslav Putar u Splitu, kao i u sklopu virtualne izložbe Umjetničkog paviljona. Prati ga razvijen i jasno artikuliran koncept kojeg je Eggo samo jedan dio, odnosno prva “dionica”. Cijeli projekt u nastajanju Lovrec je nazvala Musakom, a planirano je da Eggo slijede Hot potato i Meat me. Umjetnike posebno ovisne o svom egu (Eggo) pratit će još migranti, “vrući krumpiri” kojih se svi žele riješiti (Hot potato) i usamljeni umirovljenici željni susreta s drugima (Meat me odnosno meet me) čime će Musaka okupiti marginalizirane društvene skupine. Ovo asocijativno čitanje i dedukciju igre riječi nisam sama izvela – objašnjeno je u katalogu izložbe: sam projekt djelomično nudi vlastitu interpretaciju.
Iako je razumljivo zašto se cijeli projekt želi artikulirati već u ovoj fazi pitam se bi li sama serijalnost, a osobito naglasak na procesualnosti profitirala od postepenog otkrivanja različitih faza? Tako bi nam se tek na kraju projekta, možda i za par godina, otkrila Musaka u svojoj slojevitosti. S druge strane, to će se ionako i dogoditi, ako će stvari ići po planu, i ova strategija djelomičnog otkrivanja karata unaprijed također ima svoje prednosti. Otkriveno je dovoljno malo (samo asocijacija vezana uz naziv) da nam pobudi znatiželju oko daljeg razvijanja materijala.
Element participativnosti je jak, iako zauzima manji dio cijelog projekta: bilo bi zanimljivo prisustvovati nekim od tih zajedničkih doručaka, prisluškivati razgovore, ili čak u njih intervenirati kao publika. Nešto od toga se i moglo, u samom prostoru Galerije SC. Prilikom postave izložbe u Splitu, kako je objašnjeno u sklopu virtualne izložbe, mobilna kuhinja je bila u upotrebi a umjetnici su za vrijeme trajanja izložbe mogli pripremiti svoja (d)jela na licu mjesta. Tako je bilo i u Zagrebu, gdje je 18. siječnja u podne jaje pripremala Vesna Salamon, 19. siječnja Igor Bezinović, a 21. siječnja Vlasta Delimar.
Sami su radovi divan poligon za fantazije/upisivanja/dedukcije o tome kako su pojedini autori odlučili interpretirati zadatak, odnosno o tome što je za njih vrijedno i kako im je (je li im uopće) stalo da njihovi radovi budu percipirani (ili možda tretiraju jelo kao nuspojavu momenta druženja uz doručak). Nekim je umjetnicima atraktivna vizualnost jajeta primarni poticaj za rad – kao što je slučaj sa 5 do 12 Darka Fritza koji dekonstruira jaje u desertu, da bi ga ponovo vizualno sastavio uz pomoć drugih sastojaka – ali Eggo je tako realiziran da su fotografije atraktivne čak i ako se umjetnik u receptu nehajnije odnosio prema vizualnom aspektu. Neki su se izrazito potrudili da “sakriju” jaje, u rožati (Vlasta Žanić), pašteti (Josip Rončević) ili palačinkama (Jelena Bando), kao što je ono “sakriveno” u slikama starih majstora. Drugim umjetnicima vizualnost je prilika za komunikaciju u nekoliko različitih registara: igrom riječi (čime ponavljaju samu logiku projekta) kao u Egglehemu Tonija Mijača, ali i vizualnim asocijacijama gdje kombinacija klica i jaja podsjeća na crtiće o funkcioniranju ljudskog tijela i spermije trkače.
U katalogu izložbe, gdje su fotografije postavljene jedna pored druge, razvija se i repetitivna pravilnost – prepolovljeno kuhano jaje koje zauzima dio tanjura ponavlja se, primjerice, nekoliko puta, u različitim varijantama okolnih boja, što djeluje utješno: naravno da je nemoguće potpuno izbjeći preklapanja, a ponavljanja proizvode ritam. Eggo se naravno referira i na popularnost fotografija hrane na društvenim mrežama, što je pak povezano s tim koliko snažno (slika) hrane može komunicirati. S druge strane, upravo su društvene mreže uspjele jasno i neposredno proizvesti iskustven osjećaj zgusnute repeticije i stila, i forme, i sadržaja u koje smo uronjeni.
Eggo je, kao što sam nagovijestila u uvodu, djelomično autoreferencijalan – implicitno se, a ponegdje i eksplicitno, kao u slučaju Maljevičevog jaja Anteja Jelenića, oslanja na unutarumjetničke reference. I sam čin delegiranja proizvodnje umjetnosti na druge umjetnike, odnosno preuzimanja uloge kustosa unutar vlastitog umjetničkog rada, prepoznatljiva je gesta od 60-ih, s novim intenzitetom reaktivirana od 90-ih. Zanimljivo je pogađati hoće li i druge dionice projekta i u kojoj mjeri sadržavati tu dimenziju, ili će se autoreferencijalnost, možda, realizirati kroz druga polja ljudske djelatnosti.
ObjavljenoObjavljeno
