Blic Zar bi umjetnici intelektualno trebali biti iznad svega i poticati unutarnju kreativnost našeg društva ili mogu biti površni kao i društvo koje ih okružuje? Što se događa kada društvo iskoristi glupost u svoju korist? Primjer je rat u Iraku 2003. godine u kojem je tisuće ljudi izgubilo živote zbog političke laži. Prisjetimo se, povod za rat bilo je navodno oružje za masovno uništenje. Nije li se svijet ponašao glupo kada je prihvatio takav rat?
Prethodna samostalna izložba Stefana W. Pasquinija održana u Porta degli Angeli u Ferrari u Italiji zvala se Aiutatemi che sono messo male (Pomozite mi – nije mi dobro) i bavila se gospodarskim problemima Italije i kulturnih institucija kojima su sredstva toliko smanjena da će se neke jednostavno ugasiti. Izložbi u galeriji Melpere u Veroni pod imenom Kraj devedesetih i impresionista (kustosi Fabio Cavalluci i Patrizia Silingardi) tema je političko desteljeće od 1990. do 2001, odnosno od 1989. i pada berlinskog zida pa sve do 2001. i napada na Svjetski trgovački centar.
Na ovoj izložbi Pasquini će izložiti neke nove radove koji se bave usponom i padom bivšeg talijanskog premijera Silvia Berlusconija. Glavno je pitanje: jesu li talijani glupi kada su za njega glasali? Ili je on glup što se tako ponašao? Kako bi bilo u nekoj drugoj državi kada bi privatni građanin imao toliki utjecaj nad medijima? Ili se općenito radi o politici koja je u prošlim desetljećima prešla iz praktične umjetnosti u emotivnu moć uvjeravanja masa? Te teme Pasquini propituje na sebi svojstven ironičan način, u video instalaciji cinično analizira vizualnu kulturu talijanske televizije, a skulptura od krša nakon potresa u Aquili, gradu duhova, pokazuje ishod još jedne talijanske špekulacije.
