Daklelososi, rekonstrukcija jednog vremena

Zagreb, Galerija VN
petak, 02.06.2023. - petak, 23.06.2023.
izvor: Galerija VN/Facebook

U petak, 2. lipnja u 19 sati, u Galeriji VN otvara se izložba Daklelososi, rekonstrukcija jednog vremena Ive-Matije Bitanga i Ljubice Anđelković Džambić. Izložba ostaje otvorena do 23. lipnja.

Iz predgovora Mirne Rul: “Izložbom pod nazivom Daklelososi, rekonstrukcija jednog vremena, memorizacijska izložba u Galeriji VN, Iva-Matija Bitanga i Ljubica Anđelković Džambić predstavljaju svojevrsnu retrospektivu djelovanja umjetničke skupine Daklelososi. Riječ je ženskoj skupini koja je djelovala od 1996. do 1998. godine, a njene su članice, tijekom dvogodišnjeg djelovanja, bile tadašnje studentice Akademije likovnih umjetnosti – Ivana Franke, Gordana Košćec, Jasminka Končić, Ana Kadoić, Ida Mati, Ksenija Domančić, Ljubinka Grujin, Danijela Stanković, Mia Krkač, Koraljka Kovač i Iva-Matija Bitanga.

Skupina Daklelososi nastala je poslijeratnih godina kao reakcija na učmalu društvenu atmosferu te sveopći nedostatak razigranosti mladih autorica i autora razapetih između depresije uzrokovane godinama rata i nade u neku, za njih, bolju budućnost. Do osnivanja je ove skupine došlo slučajno, pozivom brata jedne od članica kolektiva na sudjelovanje, odnosno, potporu realizaciji modne revije u klubu Gjuro II. I naziv je skupine rezultat slučajnog odabira – članice su ga, gotovo nasumce, izvukle iz knjige umjetnice Nives Kavurić Kurtović.

Nadrealistički prizvuk naziva sastava koji je svojim umjetničkim performansima u vidu modnih revija zagovarao antimodu te čije su kreacije, sukladno poetici koju su Daklelososice promovirale, nosili antimanekeni i antimanekenke, tj. prijatelji i poznanici umjetnica iz kolektiva, upućuje i na smjer kojim su se ove mlade umjetnice naumile kretati. Naime, poput lososa, koji u reproduktivne svrhe putuju uzvodno, naše su se umjetnice odlučile kretati u smjeru suprotnom od modnog mainstreama.

Modeli koje su izrađivale bili su namjerno nenosivi; izrađeni od žica, papira, folija ili kakvih drugih materijala, a priličili su više kakvoj umjetničkoj instalaciji negoli odjevnom predmetu. Bili su za jednokratnu upotrebu, te su ih Daklelososice nakon održane revije često, u nedostatku prostora za skladištenje i kapaciteta za konzerviranje – razgrađivale i uništavale. Ambivalentan odnos prema vlastitom djelovanju, u kojem iščitavamo kako subverziju modnog svijeta, tako i autosubverziju koja je eksplicitna u tendenciji uništavanja i intencionalnoj nebrizi za vlastite umjetničko-modne eksponate i modele, koji i jesu i nisu odjevni, te koji više razodijevaju, negoli odijevaju, evidentan je i u minucioznoj pripremi onoga što će, naposljetku, biti uništeno.

U tekstu pod nazivom Underground uzvodno: kronologija performerskog kolektiva Daklelososi Ljubica Anđelković Džambić ističe kako je kolektivno djelovanje unutar nezavisne scene bilo karakteristično za vrijeme u kojem su članice skupine Daklelososi djelovale, apostrofirajući istovremeno i težnju ka inkluzivnosti kao pečatu tog istog vremena. Ta se inkluzivnost očitovala kroz suradnje s kolegama i prijateljima, kako iz umjetničkog miljea, tako i izvan njega. Autorstvo je, za ove umjetnice, bilo kolektivističke naravi, a izmicanje iz centra ka marginama sine qua non njihova djelovanja, bilo da je riječ o poimanju mode i modne industrije, horizontalnom ‘ustrojstvu’ umjetničkog kolektiva ili, pak, prostorima u kojima su održavale svoje ‘revije’.

Memorizacijska izložba Daklelososa autorska je izložba Ive-Matije Bitange, kao jedne od članica kolektiva te njihove vanjske suradnice i ‘manekenke’ Daklelososa Ljubice Anđelković Džambić. Nastala je kao rezultat istraživačkog djelovanja dvaju autorica na temu ovog ženskog umjetničkog kolektiva. Riječ je o prvom vizualnom prikazu djelovanja spomenute autorske skupine u galerijskom prostoru. Postav je hibridnog karaktera; sastoji se od autorskih radova umjetnice Ive-Matije Bitange, arhivskog materijala iz privatnih arhiva članica kolektiva (fotografije, videozapisi, isječci iz novina), artefakata ili, bolje rečeno, ostataka originalnih radova i modela, radova nastalih od tekstova i intervjua s članicama kolektiva i sudionicima te svjedocima performansa, kao i plakata koji su, zapravo, uvećani listovi rokovnika Ive-Matije, a iz kojih pratimo planove i detalje organizacije revija, skice modela ili brojeve telefona ključnih aktera performansa.

U vrijeme kad je ženskih kolektiva na hrvatskoj umjetničkoj sceni sve više, dvije se autorice prisjećaju jednog od prvih poslijeratnih ženskih kolektiva, koji je obilježio ne samo njihove studijske dane, već i potaknuo stvaranje čitavog niza nezavisnih kulturno-umjetničkih inicijativa, a koje su nakon raspada Daklelososa uslijedile oslanjajući se na ideje decentralizacije i (auto)subverzije koje je kolektiv promovirao.”


Povezano