Kritika Forough Farrokhzad (1935-1967) smatra se majkom modernog iranskog pjesništva i filma, kao i jednom od najutjecajnih feminističkih umjetnica iz tog dijela svijeta. Njena poezija bila je godinama zabranjena u Iranu jer je autorica u njoj na vrlo osoban i emotivan način progovarala o položaju žena u svojoj domovini. Bila je prva iranska spisateljica koja je pisala polazeći iz ženske perspektive, u njezinu slučaju mlade rastavljene umjetnice kojoj bivši muž do smrti nije dopuštao da vidi vlastito dijete. Objavila je pet zbirki poezije, od kojih modernistički obojena Ponovno rođenje predstavlja prekretnicu u iranskom pjesništvu.
Film-esej i jedan od prvih eksperimentalnih etnografskih dokumentaraca Kuća je crna snimljen je u 12 dana, tijekom autoričinog posjeta koloniji gubavaca u iranskom gradu Tabrizu. U njemu Farrokhzad suprostavlja potresne slike oboljelih umirujućim citatima iz Starog zavjeta, Kurana i vlastitih pjesama, na taj način pozivajući na humanizam, ali suptilno kritizirajući Islam i religiju općenito. Film se smatra se prvim remek djelom iranskog novog vala, a osvojio je nagradu za najbolji dokumentarac na festivalu u Oberhausenu 1962. Nedugo nakon toga, slavni Bernardo Bertolucci došao je u Iran napraviti intervju s mladom umjetnicom, a zatim je snimio kratki film o njezinom životu. Forough Farrokhzad poginula je 1967. u prometnoj nesreći, u 33. godini. Kuća je crna jedini je film koji je snimila.
Paralelno uz svoj dobro poznati spisateljski rad, Marguerite Duras (1914-1996) gotovo 40 godina bavila se i filmskom umjetnošću. Osim što je autorica scenarija za remek djelo Alaina Resnaisa Hiroshima, ljubavi moja, sama je režirala petnaestak dugometražnih filmova, kao i nekolicinu kratkih.
Tri filma koja će biti prikazana u Tuškancu nastala su 1978. i 1979, u razdoblju kad Duras nastavlja eksperimente s nezavisnim tretiranjem slike i tona, prisutne u njezinu najpoznatijem dugom filmu Indija Song iz 1975. Tako u filmu Cesarée gledamo snimke jednog pariškog parka, dok autorica u voice-overu priča o židovskoj kraljici i njenom napuštenom gradu, dok je vožnja Parizom u zoru u filmu Ruke u negativu popraćena tekstom o misterioznim crtežima ljudskih dlanova nađenim u pećinama u Francuskoj.
Aurelia Steiner – Vancouver prvi je dio autoričine nikad dovršene trilogije o Holokaustu (snimljen je još samo Aurelia Steiner – Melbourne), u kojem Duras u formi pisma nepoznatom ljubavniku progovara o životu djevojke čija majka je umrla u koncentracijskom logoru. Kao i u prethodna dva filma naraciju prate prelijepo snimljeni kadrovi (u ovom slučaju mora i morske obale) Pierrea Lhommea. Ono što na prvi pogled djeluje kao otuđujuća nepovezanost slike i tona u svakom od spomenutih filmova, nakon par minuta gledanja pretvara se u savršeno ritmički usklađenu koreografiju vizualnog i auditivnog, stvarajući tako gotovo hipnotički ugođaj gledanja.
Program u utorak, 17. prosinca, od 21 sat, održava se u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza, u suradnji s Međunarodnim festivalom kratkog filma u Oberhausenu i Francuskim institutom u Zagrebu, a ulaz na projekcije u kino Tuškanac besplatan je.
Filmovi su na farsiju i francuskom, a prikazivat će se s 35mm kopija s engleskim titlovima.
