Blic Svaki filmski naslov, kao i gostujuće predavanje u sklopu popratnog programa ovogodišnjeg, šesnaestog Human Rights Film Festivala, s punim pravom zaslužuju zaseban osvrt – ako ni zbog čega drugoga, onda zbog pohvalne angažiranosti oko aktualnih i rastućih problema diskriminacije i kršenja ljudskih prava. Filmska ostvarenja poput 4 sestre Claudea Lanzmanna, Procesa Marie Auguste Ramos ili pak Najljepše zemlje na svijetu Želimira Žilnika tematiziraju i dovode na veliki ekran značajne narative o traumama prošlih i sadašnjih vremena. No ovaj kratki osvrt – točnije, poziv na gledanje – posvećen je trima redateljicama koje su svojim filmskim ostvarenjima na trenutak podijelile pogled na svijet. Njihov svijet je velik, transnacionalan, prelazi granice država i kontinenata u potrazi za načinom metafilmske reprezentacije vlastite intimnosti i obiteljske sadašnjosti ili prošlosti.
Lutajući svijetom i misleći o svojoj poziciji u njemu, Chantal Akerman u filmu News from Home (1977.), Marguerite Duras u Les Mains négatives (1978.) i Nikolina Bogdanović u Mjestu odakle vam pišem pisma (2018.) otvaraju dijaloški prostor između vlastite sadašnjosti i prošlosti u kojem kontempliraju, zajedno s gledateljima, o odnosu spram nekog drugog vremena, nekih drugih ljudi i drugih priča. Njihovi filmovi su filmovi o sjećanju, dalekom domu ili, u slučaju filma Marguerite Duras, dalekoj priči koja je tražila da bude ispričana na Durasin svojstven način. Jedan život sve manje poznaje onaj drugi, a autorice se radi te spoznaje pokušavaju približiti onome što im izmiče iz sjećanja. Njihovi filmovi su pobuna protiv zaborava.
Prazne, duge ulice zazivaju čitanje majčinog pisma ili priču jednog povijesnog trenutka. Duras i Akerman vlastitom naracijom razbijaju neugodnu tišinu i ometajuće zvukove velegrada dajući im dah ljudskosti jer nema ničeg strašnijeg od tišine u velegradu. No dok je Durasin glas jasan i neopterećen zvukovima eksterijera – Pariza u cik zore – Akermanin glas se na momente stapa s bukom metroa i ulicama New Yorka i postaje dio auditivne slike. Čitajući majčina pisma, ona istovremeno gubi doticaj i odnos s domom. Njezin glas postaje žamor, buka, a majčine riječi pružaju utjehu, ali i dodatnu tugu. Strani prostori okruženi ciglenim, betonskim i staklenim blokovima onemogućuju slobodan protok misli, čežnji, sjećanja (i glasa) o domu. Što nam ostaje kada glas utihne, glas koji predstavlja ono čega se sjećamo, ili ono zbog čega se sjećamo… Njezin film postaje film upornosti glasa.
U gledanju, čitanju ili slušanju nečijih najdubljih misli, ili pak dnevnih banalnosti, stvara se jedan od onih bitnih mostova koji nas povezuju ukazujući nam na univerzalnost ljudskih iskustava. Svakodnevica – prepričavanje obiteljskih zgoda i priča, dnevnih rituala ili, u slučaju filma Nikoline Bogdanović, opisa novog doma – stvara dijeljeno vrijeme i prostor, ona nam omogućuje da premostimo i najveće udaljenosti i barem se na trenutak nađemo bliže onima koji nam nedostaju. Ono što povezuje filmove Nikoline Bogdanović i Chantal Akerman univerzalna je ljudska želja za ostvarenjem kontakta s bližim i daljim članovima obitelji, a time i otkrivanja vlastite pozicije unutar trenutne obiteljske situacije, ali i njene prošlosti.
Autorice, svaka kroz vlastiti izbor filmskih sredstava, pokušavaju povratiti izgubljeno vrijeme, ili ono koje će tek biti izgubljeno. Bogdanović je simbiozom slike i teksta udahnula život jednom prošlom vremenu i prošlom životu čiji dio nije bila. Autorica stvara vlastito sjećanje i odnos spram jednog obiteljskog događaja – preseljenja članova obitelji u stranu državu. Njezin film postaje sredstvo komunikacije s vlastitom prošlošću želeći je shvatiti, približiti i učiniti vidljivom.
U crno-plavoj vizuri Pariza, zora najavljuje dan. Crno-plava pariška zora počinje podsjećati na drevne špiljske crteže ljudskih ruku koje žele biti pronađene u prostranim ulicama Grada svjetla. U vožnji tim beskonačnim bulevarima, Duras kao da shvaća manjak vremena; zora je jedini crno-plavi dio dana, jedino vrijeme kada te “negativne ruke” mogu biti nađene. Ona ih polaganom kretnjom kamere traži, istovremeno stvarajući njihovu priču. Bulevari, okruženi gustim listopadnim drvećem, postaju zagušeniji te počinju podsjećati na unutrašnjost magdalenskih špilja, a pariške zgrade bež boje počinju ličiti na špiljske zidove.
Prapovijesne lokalitete često vidimo kao mrtva i okamenjena mjesta na kojima se gradio narativ ljudske prošlosti. Duras rukama daje osobnost, identitet. Ruke postaju torzo, torzo se oblikuje u ljudsko biće, a ono, narativnom i vizualnom gradacijom, dobiva životnu priču. S vremenom, bulevari se bude i postaju živopisniji, baš kao i ti pradavni ljudi i njihove ruke koje su ostavile vječni trag na granitnim zidovima. I na pustoj zemlji, Duras kaže, ruke ostaju vječne, gledajući zauvijek u plavo more, bez ikoga da ponovno ispriča njihovu priču. Duras je njihov glasnogovornik. Te ruke su njene. Te ruke su moje i tvoje. Ljudske ruke predstavljaju iskon, jednostavnost, kompleksnost i ljepotu bivanja čovjekom. One su, kao i njezin film, naš prvotni potpis i želja za artikulacijom sveopćeg čovjekovog iskustva. Njezin film je trag prvotnog ljudskog začuđenja.
Pojavom finalnog black screena ostajemo sami. Trag na filmskoj traci je nestao, a mi kontempliramo o onom proživljenom. I da, njihov svijet zaista je velik i transnacionalan, on ne poznaje granice država i kontinenata. Njihovi filmovi nas izbacuju iz vlastite realnosti i prebacuju nas u nečiju tuđu, onu s kojom možda nikad nismo namjeravali uspostaviti kontakt. Te nepoznate priče postaju dio nas. Ovi filmovi ukazuju na drugačiju pobunu, onu unutrašnju, svakodnevnu i općeljudsku, onu koja želi ispričati svačiju priču – pobunu koja nužno ne treba biti glasna već samo pravilno usmjerena.
Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.
ObjavljenoObjavljeno
