Kritika Na prvi dan jeseni bila sam jedna od mnogih koji su za nedjeljni jogging odabrali dotrščinsku šumu. Svi smo trčeći punili pluća sićušnim dijelovima milijuna kila kisika, koliko godišnje proizvedu tamošnja stabla. Jedan dio šume, onaj uz cestu prema Markuševcu, proizvede točno 2 653 000 kilograma kisika godišnje. Informacija je to koju znam jer sam dan ranije, 20. rujna, na istome mjestu prisustvovala izvedbi rada Tome Savić-Gecana, ovogodišnje nove produkcije Virtualnog muzeja Dotrščina.
Navedenu su brojku na umjetnikov zahtjev izračunale znanstvenice Šumarskog instituta te je ta informacija ključni (iako ne sav) sadržaj rada. Posredovana je kao tekst isprintan na ovećem bijelom papiru okačenom među deblima dvaju mladih hrastova upravo na početku gaja koji je bio predmet navedenog mjerenja. Rad je kolektivno “konzumiran” u sklopu kraće šetnje tim područjem u koju nas je u tišini poveo umjetnik, a papir je nakon izvedbe uklonjen (već idući dan ga nije bilo). Svoj daljnji život nastavlja kao fotografija u medijskim izvještajima, na društvenim mrežama i bespućima svih ostalih kanala kojima putuju slikovne datoteke današnjice. Puni tekst glasi ovako: “2 653 000 kg kisika. Godišnja količina kisika koju proizvedu stabla u dijelu neobilježene šume u Spomen-parku Dotrščina – mjestu na kojem su tijekom Drugog svjetskog rata vršena pogubljenja – izmjerena je u sklopu rada Bez naziva 2025 Tome Savić-Gecana.”
Ovakva škrtost u izričaju tipična je za rad Tome Savić-Gecana, koji je uvijek bez naziva, krajnje jednostavan, ponekad i sasvim nevidljiv u izvedbi, gotovo ili potpuno sveden na informaciju, radikalno konceptualan. No ono što stvara napetost jest to što umjetnik istovremeno radi i s materijalnim svijetom i njegovim svojstvima – u ovom slučaju je to težina kisika – koje često dovodi u relaciju s bijelom kockom svijeta umjetnosti. Kritičar Martin Herbert reći će da njegova praksa “na neki način zasijeca klasične konceptualne strategije dematerijalizacije umjetnosti iz 60-ih godina, budući da njegova umjetnost nije primarno objektna ni trajna; a ipak je istovremeno snažno materijalna (treba ljude, mjesta, i razne druge stvari).”
Da oprimjerim: u jednom je radu količina posjetitelja na izložbi u Veneciji kontrolirala promjene u temperaturi vode u javnom bazenu u Talinu. U drugom je publika u galeriji u Texasu bila obaviještena da je na umjetnikov zahtjev novi broj jednog nizozemskog umjetničkog magazina za milimetar manji od uobičajenog. U drugim je pak radovima u galerijskim prostorima stvarao fizičke barijere, poput staklenih zidova koji su blokirali pristup u dio dvorane u starom, a potom i u novom MSU, ili zidova koji su od galerije Studentskog centra ostavili samo uski ophod. I tako dalje, bez naziva. Za moguće interpretacije njegovih radova, uputno je pogledati tekstove kustosica: Ive Rade Janković koja je kurirala njegovu retrospektivu u MSU-u 2020. godine, a također i dotrščinsku instalaciju, Elene Filipovic i članica kolektiva Kontejner koje su zaslužne za njegov nastup za Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu 2022. godine.
Ne spominjem to samo kao poticaj za daljnje čitanje nego zato što se “Savić-Gecan izuzima iz interpretacije vlastitog rada. To brisanje samoga sebe omogućuje proširenje, budući da njime otvara mogućnosti čitanja svog rada, istovremeno ih destabilizirajući. Ohrabruje kustose da iznjedre vlastite interpretacije, a dok to čine, nešto fundamentalno – istina njegove umjetnosti – zapravo izmiče, rasplinjava se. Umjesto toga umjetnost biva nastanjena uvjerenjima dotičnih kustosa, a onda i onima gledatelja. Umjetnost, kao u brojnim njegovim projektima, postaje označena praznina.”
U Herbertovom sam zaključku prepoznala rezon iza nelagode koju samo osjećala kada sam prihvatila izazov ovoga teksta, nešto poput straha od hvatanja u zamku, ulaska u mišolovku u kojoj čak ni nema sira. Ono čega nema, odnosno ta stalna praznina o koju sam se mentalno spoticala, podsjetila me na Žižekov vic: “Kavu bez vrhnja, molim! – Nema vrhnja, ali imamo mlijeka. Možete dobiti kavu bez mlijeka.” Što je to čega odsustvo upućuje na prisustvo u Savić-Gecanovim radovima, što je mlijeko njegove umjetnosti? Moglo bi biti ono što Iva Rada Janković naziva jednim od njegovih temeljnih medija: bijela kocka.
Njegova se praksa može razumjeti kao specifična, makar i vrlo suptilna, inačica institucionalne kritike, komentar na navodnu autonomiju umjetnosti, na bijelu kocku kao savršen, neutralni prostor koji umjetnik svojim sitnim intervencijama i direktnim povezivanjem s banalnostima poput temperature vode u nekom javnom bazenu desakralizira. Ne vrijedi to za sve njegove radove, ali u nekim slučajevima čini se da uklanja umjetničke radove, objekte (zajedno s nazivima), kako bismo bolje vidjeli samu strukturu koja ih podržava, samu instituciju umjetnost.
Jedan njegov rad za koji se čini da nema mnogo veze s ovom tezom je i onaj o kojem bih trebala pisati, Bez naziva, 2025. koji ni prostorom ni organizacijskim okvirom nije vezan za usko-umjetničku sferu. Svejedno, ni o njemu ne mogu drugačije nego tako da kažem ponešto o onome čega u njemu nema – tako je to sa Savić-Gecanom. Prije ću se ipak vratiti na čvrsto tlo, ono šumsko, dotrščinsko. “Spomen-park Dotrščina mjesto je najvećeg masovnog zločina u modernoj povijesti Zagreba. Tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine, od strane fašista ubijeno je oko 18 000 Zagrepčana i Zagrepčanki te osoba iz okolice Zagreba, od kojih je nekoliko tisuća strijeljano na području Dotrščine. Dosadašnji broj žrtava utvrđen je znanstvenim istraživanjima koja nisu završena, pa broj nije konačan.”
Dodajmo i ovo: “ZAŠTO SU LJUDI UBIJANI? Ekspanzijom nacističke Njemačke i fašističke Italije te uspostavom Nezavisne Države Hrvatske (NDH) uvedena je vladavina terora. Kvislinška država odmah po uspostavljanju donosi rasne i druge diskiriminacijske zakone koji se počinju i provoditi, između ostaloga i uspostavom mreže koncentracijskih logora i masovnim pogubljenjima na mjestima poput Dotrščine. KAKO SU LJUDI UBIJANI NA DOTRŠČINI? Strijeljanjem. TKO SU POČINITELJI ZLOČINA? Ustaše. TKO SU ŽRTVE? Protivnici režima, osobito Srbi, Židovi, antifašisti, partizani i drugi građani, uključujući maloljetnike. Većina žrtava su stanovnici i stanovnice Zagreba i okolice.”
Dio je ovo informacija dostupnih na mrežnoj stranici projekta Virtualni muzej Dotrščina koji je osmislio i vodi aktivist Saša Šimpraga, a u okviru kojega se od 2012. na području Spomen-parka jednom godišnje postavljaju privremeni site-specific radovi, birani kroz javni natječaj. Kontekst parka ne određuje samo zločin, već i način na koji je obilježen nakon Drugog svjetskog rata, u socijalističkoj Jugoslaviji, a to je krajobraznim rješenjem i nizom skulptura od kojih je zadnja postavljena 1991. godine. Nakon toga, prostor je više puta devastiran, a upravo je Saša Šimpraga zaslužan za ponovno postavljanje memorijalne ploče iz 1968. na prilazu parku, kao i za sažetu informativnu kartu spomenika postavljenu na obodu parkirališta.
Važan dio projekta je i citirana mrežna stranica koja obiluje informacijama, popularno-znanstvenim prikazima i dokumentacijom umjetničkih doprinosa. Možda se ovolika količina citata i informacija o Šimpraginom pothvatu čini kao digresija u odnosu na ovogodišnju intervenciju, no mislim da to nije slučaj baš zato što se radi o ovogodišnjoj intervenciji. Naime, ovo ljeto postalo je jasno da crno nam se piše, a umjesto da prepričavam ono što svi ionako znamo, upućujem na abecedarij Borisa Postnikova. Štivo je to nakon kojeg će svakome biti jasno da se ništa ne podrazumijeva. Ove jeseni više nego ikad mora biti jasno izrečeno tko je koga, kako i zašto ubio, tko su počinitelji, a tko žrtve, upravo kao na Šimpraginoj stranici. Također, sada se pokazuje koliko su ovakvi projekti, pogotovo s obzirom na njihovu dugoročnost, važni.
Ta važnost nije nimalo umanjena činjenicom da kvaliteta ostvarenih umjetničkih intervencija od godine do godine varira, što je očekivano, razumljivo, pa i neizbježno. Napokon, umjetnici nisu na svom terenu, već na onom šumskom, na kojem se nije uvijek lako orijentirati. Dotrščina nije jednostavno mjesto – najveće stratište Zagreba, ujedno i jedno od najljepših mjesta za rekreaciju i dokolicu. Šuma kao takva je i opjevano i ključno mjesto gerilskog partizanskog ratovanja, mjesto skrivanja, liječenja, alternativne organizacije života. I prije partizana, šuma je bilo pobunjenički teren po kojem su ordinirali slobodoljubivi i pravdoljubiviji likovi poput Robina Hooda i Gile vještice.
No šuma je i mitsko mjesto nacističke ideologije Krvi i tla, kao što se primjerice može vidjeti u filmu Vječna šuma (1936.) ili proto land artu s motivom svastike u jednoj brandenburškoj šumi (1938.). Stoga kada se Šimpraga i Janković u uvodnom govoru pred izvedbu rada Bez naziva, 2025. pozivaju na šumu i stabla koja proizvode kisik kao na univerzalni simbol života i antifašizma, čini se da je u pitanju ipak reducirano poimanje šume. Ono je vjerojatno motivirano prije svega onime o čemu je pisao Herbert, ulogom koju kustosi imaju radovima Savić-Gecana. No, dok kustosi učitavaju svoje interpretacije, prisjetimo se, istina rada izmiče.
Ipak, kada sam već do ovdje došla, ne mogu a da se i ja ne okušam u pokušaju interpretacije. Ako mene pitate, brojka izmjerene količine kisika je krivi trag. Ona je tu prije svega kao trade mark Savić-Gecanova rada, u kojem se često mjeri materija, no ta su mjerenja sama po sebi – apsurdna. Je li bazen stupanj-hladni ili topliji, je li časopis milimetar dva manji ili veći, to nije samo po sebi važno. Isto je tako ova brojka mogla biti iznositi i 3 847 920 kilograma ili biti potpuno izmišljena. Po meni, drugi dio teksta koji čini ovaj rad mnogo je važniji i u njemu se nazire ono mlijeko bez kojeg se traži kava. Taj tekst, ponovimo, kaže da se stabla nalaze u “Spomen-parku Dotrščina – mjestu na kojem su tijekom Drugog svjetskog rata vršena pogubljenja.” Tko je vršio pogubljenja, a tko je pogubljen i zašto, otvoreno je interpretacijama. Znamo nažalost da živimo u vremenu kada su interpretacije povijesti višestruke, a Dotrščina je još jedno u nizu mjesta za koja revizionisti sumnjaju da su bila poprišta tzv. komunističkih zločina 1945. godine.
Ne želim sugerirati da Savić-Gecan podmeće takvo čitanje, već da je ovaj tip neutralne formulacije simptomatičan za umjetničku sferu. Iako se čini da ovaj njegov rad, za razliku od ostalih, ne operira institucijom umjetnosti zato što se izvodi u javnom prostoru, u organizacijskom okviru inicijative koja objema nogama stoji u građanskom aktivizmu te politikama sjećanja i prostora, bijela kocka ipak je prisutna. Ono čiju tobožnju neutralnost u svojim ostalim radovima suptilno raskrinkava, ovdje se pojavljuje upravo kroz izostanak – izostanak pozicioniranja, odnosno stava.
Objavljeno
