Intervju Ganz nove Perforacije, Homesick festival
Uslijed nasilnog gašenja nekih od najznačajnijih programa domaće nezavisne kulture, koji su godinama djelovali u sklopu zagrebačkog Studentskog centra, scena je izgubila voljene prostore i važnu produkcijsku podršku, no nije izgubila na borbenosti te se među veteranima i mladim snagama uporno i aktivno razvijaju novi modusi i suradnje. Tako je početak ljeta obilježilo premijerno izdanje Ganz novih Perforacija, kolaboracija dvaju srodnih međunarodnih festivala, orijentiranih na raznorodne inovativne i eksperimentalne izvedbene prakse, koje gradske i državne politike uporno guraju s margine do samoga ruba preživljavanja. Program je pored nekoliko premijera i prezentacija radova u nastajanju uključivao i edukativni te diskurzivni program, uz kulminaciju u Noći performansa, čiji je zgusnuti program predstavio niz manjih formata najrazličitijih umjetnika i umjetnica, od kultne Vlaste Delimar do rastućih zvijezda Dore Brkarić, Dejana Gotića, Vitra Drinkovića, Nastasje Štefanić te Marka Jovića.
Uvertiru u festivalski program Ganz novih Perforacija odigrao je Homesick festival, prema konceptu japanskog umjetnika s bečkom adresom Michikazua Matsunea. Inspiriran vlastitim kontemplacijama o nostalgiji za domom, osjećajima izmještenosti i iskorijenjenosti uslijed brojnih selidbi te odvajanja od obitelji, Matsune je osmislio festival, koji se dosada odvio u nekoliko gradova, isključivo po privatnim stanovima. Izvedbe se pritom organiziraju na poziv članova i članica publike koje su festival voljne udomiti na nekoliko sati. U svakom pojedinom gradu Matsune pozove nekolicinu lokalnih umjetnika i umjetnica na suradnju te je zagrebačko izdanje dobilo priliku istražiti značenje osobne povijesti i doma za Ninu Kurtelu, Vedranu Klepicu te Brunu Isakovića. Ovim je konceptom radikalizirana činjenica da ne postoje dvije iste izvedbe, a osjećaj neizvjesnosti, pa i određene titrave izloženosti, cirkulira jednakovrijedno među umjetnicima i publikom. Umjetnici polaze od osobnih iskustava, misli i pozicija, poigravajući se značenjem doma te izvodeći kratke i raznolike forme, u skladu s vlastitim umjetničkim pozadinama i praksama. Tako je Isaković u jednoj verziji govorio o labirintu tračeva zgrade u kojoj je odrastao te jednoj sasvim posebnoj susjedi, uvodeći u izvedbu elemente među kojima su plišana ovca Agonija, plavi dildo s vakumom te fenomenalni plesni solo uz pratnju starog hita Lepe Brene. Klepica je pak iste večeri u suradnji s pažljivo odabranim parom iz publike upriličila ekskluzivni revival autorskog neo-noir dramskog teksta, napisanoga davnoga listopada u Kutini, na samim počecima onoga što će biti impresivna spisateljska karijera, naime, kada je autorica imala desetak godina. Izvedba je bila idealan spoj nelagode, zabave, drskosti, humora i dirljive topline koja spontano briše granice između umjetnika i publike, privilegirajući međusobnu otvorenost, nježnost te transformaciju svakodnevnice u osobit događaj.
Otvorenje festivala naznačio je performans sjevernoirske plesačice Oone Doherty pod nazivom Hope Hunt and the Ascention Into Lazarus, koji je započeo nadasve naglo u dvorištu ZPC-a dolaskom derutnog automobila iz kojega trešti treši house muzika. Obrijani muškarac u trenirci izlazi iz auta, otvara prtljažnik u kojemu je sklupčano tijelo plesačice. U hipu se Doherty katapultira iz svoga ležaja na beton i započinje izvedbu izgrađenu oko konvencionalnih performativa suvremenog maskuliniteta kakav po prilici estetski i klasno pripada pomalo retro urbanom kvartaškom kontekstu. Nakon što šarmira publiku ispred kazališta s nekoliko minuta bombastične i duhovite uvodne interakcije, izvođačica potjera gledateljice i gledatelje u dvoranu, gdje će središnji dio izvedbe biti vrlo dirljivo i delikatno istraživanje estetizacije muškosti kroz izvedbenu personu, koju Doherty niti na trenutak ne napušta. U Doherty maskulinitet nije ništa manje spektakularan od kulturološki više elaboriranih performativa ženskosti, te je način na koji spojem maestralno kontroliranog glasa te besprijekornog pokreta umjetnica gradi lik, čija je krhkost rezultat opresivne krutosti, podjednako duhovit i tragičan. Konceptualno jednostavna, tehnički ispolirana i gotovo suviše dopadljiva, predstava ne poseže za osobitim dubinama nakon što zagrebe površinu, no snažan dojam talentirane umjetnice ostaje dugo rezonirati.
Studio Artless na drugačiji se način pozabavio rodnom problematikom u premijeri predstave Preokret ili kraj, koja preokreće originalni predložak Ende oder Wende iz 1983/4. godine, s potpisom preminulog osnivača studija i kultnog umjetnika, Željka Zorice Šiša. Nova verzija, čiju dramaturgiju i koreografiju potpisuje Morana Foretić, polazi od ženske perspektive unutar heteronormativnog odnosa pretpostavljenih supružnika, pri čemu mušku figuru igra lutka ljudske veličine. Nijemu središnju izvedbu nosi Josipa Bubaš, uživo i na crno-bijeloj projekciji, koja zauzima znatan dio izvedbe. Estetski sirova i pomalo neujednačena, predstava niže klišeje konvencionalnog disfuncionalnog odnosa – muškarac koji pilji u televizor (na kojemu se redaju prizori iz manje-više aktualne medijske ponude kao paušalan komentar na diskrepanciju između kriza ljudskih prava i neprestanog nasilja te bezumnog zabavnog programa) i žena koja kuha, sprema, radi u kafiću, suočava se s gestama patrijarhalnog mikrofašizma, dok se u konačnici ne prelomi pod pritiskom. Sami se kraj predstave razgrana u nekoliko završetaka te konačni osjećaj neodređeno varira između osnažene samostalnosti i kompletnog rascjepa, vjerojatno u skladu s naslovnom dilemom, no sveukupno bi bilo sretnije da su neki potezi unutar predstave povučeni odlučnije.
Nastavljajući seriju radova pod konceptom Staging a play, Matija Ferlin dalje iskušava mogućnosti transfera tekstualnih predložaka u plesni/koreografski rad, ovoga puta polazeći od Sofoklove Antigone. Tekst je izveden u prijevodu na engleski jezik, pretpostavljeno u svrhu prilagodljivosti međunarodnom tržištu te, za razliku od ranijih radova ciklusa, posve dominira izvedbom. Ferlin se kreće pozornicom unutar gotovo nevidljive, no snažno nabijene koreografije, izgovarajući tekst izmijenjenim glasom s obzirom na podjelu uloga, skrivajući publici lice prilikom izgovora, što uz otkidanje glasa od tijela mikrofonom, postiže začudnu i tenzičnu ambivalenciju između glasa, tijela, pokreta, predmeta, priče, prošlosti i sadašnjosti. Iako naglašeno i dosljedno verbalna predstava, Ferlinova je Antigona istovremeno i antiverbalna, budući da je dugi, kontinuirani tekstualni tok rasparen od lica, daha i pokreta iznimno teško pratiti. Pažnja publike slobodno leluja između priče koja se ne uspijeva nametnuti i vizualnog dojma koji ju tek ovlaš prati poentirajući pojedine motive. Predstavom odiše narcistička (pseudo)samodostatnost kakvu si međunarodna zvijezda njegova kalibra može priuštiti, no Ferlinovi su radovi redovito zanimljiviji kada su posve autorski projekti, nego kada uprizoruje dramske tekstove. Pri čemu je odabir samih predložaka, čini se, više uvjetovan prilično labavim konceptualnim promišljanjem kulturološkog značaja i statusa pojedina teksta u odnosu na današnjicu, negoli iščitavanjem slojeva značenja kojih ti klasici imaju napretek. Nesumnjivo moćan izvođač i u ovom nadasve zahtjevnom pothvatu, redovito vizualno ispeglanih predstava, Ferlin publiku lako zavodi i kroz ovu, prilično reduciranu izvedbu Antigone, koja se čini intrigantnijom kao istraživački rad na razini samih medija i izvedbenih strategija, negoli kao interpretacijski izazov ili umjetničko iskustvo za recipijente.
Također nastavljajući višegodišnje istraživanje ostvareno u ciklusu Udaljenosti, u svome najnovijem radu Razgovaranje, Marina Petković Liker tematizira odjeke ratnih traumi kroz prizore izmještenosti, prisilnog supostojanja i prigušenog bijesa koji prekriva žareću bol preživljenog nasilja. Polazeći od razgovora dokumentiranih unutar grupe baranjskih žena te gradeći dramaturgiju kroz nepravilni razgovorni ritam, motivi se neprestano vraćaju u varijacijama, mijenjaju smjerove kako bi se ponovno sastali u zajedničkim opsesivnim tokovima. Petković Liker razvila je zaista specifičnu estetiku i poetiku svojih autorskih radova, koja energetski prožima svaki njezin rad, natkriljujući razlike u temi, prostoru ili izvedbenim tijelima specifične situacije. Izvedbama s njezinim potpisom dominira ljepljiva toplina koja mekoćom i otpornošću paukove mreže sljubljuje sudbine likova, zahvaćajući i publiku, koja pak balansira između osjećaja da je preblizu i predaleko. Unatoč sjajnim glumačkim izvedbama Lade Bonacci, Slavice Jukić, Jasne Palić Picukarić, Barbare Prpić, Urše Raukar i Dijane Vidušin, predstava ne izmiče zamkama patetike, a budući da je zatočenost u traumi i kompulzivnom vraćanju bitna konceptualna i tematska okosnica te da sveukupno izvedba traje nijansu predugo, lako dolazi do zamora.
Važnost ovog festivalskog spoja nije samo, pa ni primarno, u samoj kvaliteti programa, koji se ove godine nije nužno istaknuo silinom i širinom, nego u održavanju na životu umjetničkih prostora kao utočišta u zastrašujućem svijetu. Politike, koje su naizgled nemarne prema progresivnim temama i formatima te modusima koji izmiču njihovim mehanizmima kontrole, zapravo planski demoliraju prostore susreta, kontakta, podrške i entuzijazma iz kojih se može razviti zajednički otpor. Dok su institucije institucionalno podržane, programi osmišljeni za nekazališne prostore i manju publiku ne dobivaju potrebnu podršku, što predstavlja prešutni ultimatum umjetnicima i umjetnicama koje se i dalje bore na nezavisnoj sceni. Prvo izdanje Ganz novih Perforacija prostorno je raspršenim programom demonstriralo snagu i bogate mogućnosti unutar minimalističkih produkcijskih zahtjeva, no u široj perspektivi rješenje nije i ne smije biti da uslijed sistemskog pritiska postajemo snalažljiviji. Ipak, u međuvremenu, za preživljavanje je ključan i neophodan osjećaj da – imamo kamo.
ObjavljenoObjavljeno
