Kritika Projekt cura i dečko Vanese Petrac i Ivana Marojevića u sedam je godina postojanja prošao jednu od najzapaženijih transformacija na domaćoj sceni. Počeli su kao vokalno-gitarski duo orijentiran na etno i sevdahe, a postupno su se sve više okretali popu i elektronici, prvo kroz nježan dream/electro pop inspiriran indijem 2010-ih, da bi do danas dogurali do uvrnutog spoja elektronike, rave i performansa. Ova posljednja faza iznjedrila je, između ostalog, electro obradu tradicijske zezalice Cura i dečko, koja u njihovoj verziji uključuje sve rodne identitete i pokazuje srednji prst pretpostavljenoj heteroseksualnosti. Takva vrsta angažmana osigurala im je i nastupe na Pride Rideu 2022. i Noćnom maršu 2023.
Od samih početaka, improvizacija i zajedničko istraživanje različitih žanrova čine okosnicu projekta. U medijima najčešće opisivani kao najpoznatiji privatno-glazbeni par alternativne scene, cura i dečko su aktivni u domaćim krugovima improvizirane glazbe, a surađuju i s dizajnerima_cama, plesačima_cama i kazalištima na zajedničkim ili samostalnim projektima – od jamming sessiona i ženskih impro večeri Cure sviraju koje je pokrenula Petrac, do skladanja glazbe za dječje plesne predstave poput Ljubičasto ili Astronauti. Uz samoizdane pjesme i dva EP-a na Bandcampu i Spotifyu, cura i dečko ponajviše funkcioniraju kao live act te kontinuirano iznalaze nove načine povezivanja s publikama – kroz ples, zezanje, zavodljivu konfrontaciju i live streamove. Kako navode u nedavnom intervjuu za portal glazba.hr, nastupi i jamming sessioni ujedno su prostor za testiranje pjesama u nastajanju i prilika za demistifikaciju samog procesa stvaranja glazbe, njegova približavanja publici kao nečeg zabavnog i pristupačnog što dopušta nesavršenosti, pa i loše ideje.
Dosad najambiciozniji primjer takve demistifikacije je performans 24 koji su cura i dečko prvi put izveli od 24. do 25. siječnja 2020., a ponovili točno četiri godine kasnije, 24. i 25. siječnja 2024. kao svoj obol borbi protiv siječanjske depresije. Kako naziv daje naslutiti, koncept performansa počiva na ideji jamming sessiona u trajanju od 24 sata. Neprekinutoj izvedbi cure i dečka svaka se tri sata priključuje po troje umjetnika_ca s nezavisne scene, sveukupno njih 24 iz područja jazza, klasične i tradicijske glazbe, rocka, elektronike i njihovih bezbrojnih kombinacija.
Performans je u svojoj prvoj iteraciji emitiran kao live stream iz doma Petrac i Marojevića, dok je ove godine proširen na multiplatformni event koji je bilo moguće posjetiti uživo u prostoru Scene Ribnjak ili pratiti putem live streama na Facebooku i YouTubeu. U takvom se dorađenom aranžmanu performans otvara većem broju publikā te vidova recepcije i interakcije. Ovisno o tipu publike i privatnom kontekstu pojedinog slušača ili slušačice, njegovom_njezinom ukusu, odnosu prema ideji participativnosti, mjestu i dobu dana kada ga odluči upratiti, 24 može funkcionirati kao pozadinska glazba, ali također potiče i direktniji utjecaj na izvedbu i razmjenu energije s izvođačima_cama, bilo u fizičkom prostoru ili kroz ostavljanje komentara online, a onda i potencijalno neograničen niz hibridnih iskustava.
Činilo mi se najzanimljivijim 24 upratiti upravo hibridno, iskorištavajući i uspoređujući mogućnosti njegova doživljavanja sudjelovanjem u različitim periodima izvedbe u večeri sa srijede na četvrtak. Prvi takav period odvio se neposredno, u prostoru Scene Ribnjak oko 19 sati u srijedu, kada su s curom i dečkom nastupali Brego BBX, Hrvoje Klemenčić i Laura Matijašević. Već prilikom ulaska u prostor mogla se osjetiti domaća i intimna atmosfera, upotpunjena beanbagovima postavljenim ispred pozornice i prigušenim ljubičasto-plavim svjetlom. Mali broj slušatelja_ica smjestio se na stolce u pozadini prostorije dok su sredinom trčkarala djeca. Ovoj opuštenoj, familijarnoj fazi performansa korespondirala je vedra i blago treperava energija izvođača_ica izražena u duhovitoj razmjeni između Brege i Petrac na vokalima, uz psihodelične melodije Klemenčića i Matijašević. To se razvilo u posebno zanimljiv jam između Brege i Marojevića na tragu bedroom produkcija u stilu živahnije verzije ranog Dirty Beaches. Postupno su stvorili sjetno-šašavu masu izblijedjelih post punk, lounge i minimal synth citata, pri čemu vrijedi istaknuti mnoštvo vokalnih varijacija Brege i Petrac, od beatboxanja i vokaliziranja slogova, do ritmičnog mrmljanja, mjaukanja i klasičnog pjevanja.
Fizički prostor omogućuje koegzistenciju s izvedbom, prepuštanje progresiji glazbenih motiva te pojačanu receptivnost za mikroizmjene atmosfere i njihov efekt na performans, poput zaigrane, dirljive razmjene internih šala između Petrac i Marojevića. Takvi trenutci daju novi kontekst njihovoj već poznatoj nesvakidašnjoj kemiji i guraju performans naprijed u jednakoj mjeri koliko i izmjena izvođača_ice ili instrumenta. Kasnije uključivanje u live stream performans pretvara u kulisu privatnog konteksta, uz konstantan potencijal aktivnijeg praćenja kada neki zvuk posebno zaokupi pažnju. Nakon melankolične i meditativne sekvence u kojoj su se stapale ambijentalna i tradicijska glazba, priključivanjem Buge Marije Šimić i Tomislava Tukše negdje blizu ponoći, performans je prešao, u, uvjetno rečeno, DJ set s dominantnim uplivom eurodancea i vođene meditacije. Uz kolizije elektronike i opernog vokala Buge Marije Šimić, ova je faza izvedbe bila zanimljiva zbog življe i zabavne atmosfere, Marojevićeva plesanja i humornih vokalnih eksperimenata Petrac i Šimić.
U ovakvom maratonskom pothvatu i svojevrsnom testu izdržljivosti, i doživljaj cringea – potaknut primjerice razmjenom o sirovim jajima između Petrac i Šimić ili Petracinim periodičnim ponavljanjem “easy peasy lemon squeazy” – postaje dijelom izvedbe. Kad je riječ o recepciji (eksperimentalnih) izvedbi, cringe je gotovo pa bauk onih publika odraslih uz disocijaciju halcionske nostalgije indija i vaweova 2010-ih i pametnih metafora u funkciji društvenih komentara. U svojim su nastupima cura i dečko taj bauk mudro prisvojili, svjesno ga tretirajući kao relacionalnu dinamiku i cijenu slobodne ekspresije, pri čemu ustaljeno konfliktan odnos s konceptom postaje polazište zaigrane konfrontacije. Na taj način su ga neutralizirali kao moguću kritiku vlastitom radu i ponudili neuredno ljudsku alternativu negodovanju i ozbiljnosti s kojom se scena često tretira. U toku izvedbe, tu su dinamiku možda i intuitivno adresirale i Petrac i Šimić ponavljanjem riječi “sram”, povicima, šaptom, razlažući je na slogove i mijenjajući intonaciju uz beatove i futurističku electro podlogu. Taj postupak definitivno nije nov, ali je svejedno efektan jer unosi dozu topline i daje protutežu realnoj zahtjevnosti izvedbe.
U kontekstu performansa 24, cringe je predstavljao i poveznicu između različitih senzibiliteta izvođača_ica. Petrac se ovdje još jednom pokazala kao izvođačica s izraženim intuitivnim smislom za podizanje atmosfere, poticanje stilskih i žanrovskih izmjena, dijaloga i zezanja između izvođača_ica upletenih u jamming, a zna i prepustiti stage. Njena sveprisutna karizma ne opeterećuje i ne nadvladava kolektivnu razmjenu već ostavlja prostora da svi_e izvođači_ce dođu do izražaja sa svojim specifičnim stilom, energijom i umijećem te u mjeri koja im je ugodna, nadopunjući uspostavljenu zvučnu konstelaciju ili decidiranije vodeći improvizaciju u novom smjeru.
Stoga se i povlačenje u poznate, sigurne uzorke, kao i hvatanje tračaka novih ideja odvijalo uglavnom neopterećeno i bez forsiranja, rezultirajući vrlo fluidnim i ujednačenim doživljajem. Periodi pojedinačne inspiracije umjetnika_ca u toku izvedbe bili su jednako prihvatljivi kao i periodi zamora, što je otvorilo prostor da proizvedu nešto novo ili jednostavno postoje u trenutku. Upravo zbog sposobnosti suradnje u uspostavljenim okvirima, uspjeli_e su ih iznijeti jednako graciozno kao i one uzbudljivije, koji su više nalik mitskom poimanju kreativnog procesa kao nepresušne inovacije.
Zahvaljujući neopterećenom a promišljenom pristupu koncepciji performansa Petrac i Marojevića i njihovom talentu za okupljanje zajednice, performans 24 pružio je presjek svestranih estetika izvođača_ica i omogućio publici da otkrije neke dosad joj nepoznate umjetnike_ce iz opuštene, prvenstveno ljudske perspektive, olabavljujući tako još jednom granice između različitih scena, ali i one između umjetnika_ca i publike. Skromnost i šarm kojim cura i dečko dijele sebe i svoj proces povrđuju se kao ključ njihovih kontinuiranih transformacija, ali i efektnog iznošenja ovako fizički i emocionalno zahtjevnog pothvata.
ObjavljenoObjavljeno
